Anica Tomić i Jelena Kovačić: anoreksija i bulimija su teme o kojima treba pričati

Kako ste se pripremale za pisanje i postavljanje predstave? Gdje ste tražile informacije, činjenice i inspiraciju za samu radnju predstave?

Anica: Priprema za predstavu trajala je prilično dugo. Već nekoliko godina razmišljamo o toj temi, jednako kao i njenom tretmanu u Hrvatskoj. Kada smo Maloj sceni prije godinu dana ponudili da radimo predstavu o anoreksiji i bulimiji, već smo na neki način i započeli  naše istraživanje. Puno smo čitale, literature na hrvatskom ima prilično malo, ali vani se dosta o tome piše. Od velike pomoći bio nam je naravno i internet, jer na njemu postoji velik broj stranica i blogova posvećenih anoreksiji i bulimiji. U završnoj fazi istraživanja, prije nego što smo počele pisati tekst, razgovarale smo s oboljelim djevojkama. Neke od  njih već su bile izliječene, neke se i danas bore s bolestima. Nije bilo lako doći do njih.
Jelena: Na mnoge upite dobile smo negativni odgovor, što nam je bilo razumljivo,  s obzirom da su u Hrvatskoj anoreksija i bulimija i dalje teme o kojima se radije ne priča, a djevojke koje od njih boluju osjećaju se na neki način stigmatizirane. No, one koje su pristale s nama razgovorati, bile su potpuno otvorene. I na tome smo im jako zahvalne. U dogovoru s njima, sadržaj svakog razgovora ostao je poznat samo nama. U predstavi nikoga ne citiramo niti se na koga pozivamo. Ona je sukus našeg istraživanje, kao  i našeg osobnog razmišljanja o anoreksiji i bulimiji.

Poznajete li nekog iz svoje okoline tko je patio od poremećaja u prehrani?

Jelena: Da, poznajemo nekoliko osoba koje su s tim imale problema ili ih još uvijek danas imaju. Kad jednom počnete o tom pričati, kad otvorite prostor za dijalog, odjednom se poveća broj sugovornika. Smatramo da je to prvi korak za bilo koju vrstu oporavka, ponekad i samo razgovor može biti oslobađajući, jer ti se kroz njega odjednom ukaže da u tom problemu ipak nisi sam.
Anica: Istovremeno su djevojke i mladići koji imaju tu vrstu problema okarakterizirani kao čudaci, kao netko koga se odbacuje. Pod tim mislim da ove bolesti nisu izuzetak, dapače sva ponašanja koja nisu u sistemu, odbacuju se. Toj i takvoj djeci treba pomoći, a tu najviše mogu napraviti roditelji, kao i obrazovne institucije koje često ne primjećuju da  „njihova djeca“ uistinu pate. Patnje se možemo osloboditi jedino čistom i apsolutnom ljubavlju. Što je nažalost danas jako rijetko.

Koja je osnovna poruka predstave?

Jelena: Predstavom nismo htjele ništa poručiti. Odnosno, nismo htjele dati neki konkretni zaključak. Željele smo pokazati što su te bolesti u stanju učiniti jednom mladom životu. Istovremeno nismo željele pričati samo o anoreksiji i bulimiji, jer one nisu izolirani fenomeni, pojavljuju se kao dio različitih životnih uvjeta, i zapravo su tek posljedica cijelog niza nezadovoljstava i nemogućnosti. Tako da smo željele prije svega ispričati priču o prijateljstvu, unutar kojeg jedna od djevojaka oboli, a druga joj pokušava pomoći.
Anica: Na taj smo način željele postaviti pitanje što smo sve spremni učiniti za one za koje tvrdimo da ih volimo, kolike su granice našeg razumijevanja, tolerancije i empatije. Tako  završni monolog funkcionira kao poziv u pomoć i pokušava otvoriti prostor za dijalog i razumijevanje. Možda je u tome i sadržana poruka: željele smo potaknuti gledatelje na sposobnost pomaganja.
 
Osim za zdravlje, koje su, po vama, najrazornije posljedice anoreksije i bulimije za život mlade osobe?

Anica: Anoreksija i bulimija su za nas prije svega radikalni prostori autodestrukcije. Kada u jednom trenutku mlada osoba donese odluku da se više neće voljeti, na neki način započinje proces tihog i polaganog samoubojstva. 
Jelena: Zbog toga anoreksija i bulimija na neki način udaljuju osobu od sebe. One su sposobne učiniti to da zaboravimo tko smo zaista, odnosno tko smo bili prije nego što smo upoznali Anu i Miu. I u tome se možda nalazi njihova razarajuća moć.   

Kroz stvaranje predstave, detaljno ste se upoznale s problemima anoreksije i bulimije. Imate li neki konkretan savjet za roditelje koji sumnjaju da im dijete pokazuje znakove poremećaja u prehrani?

Jelena: Iako nismo u poziciji da dajemo savjete, prvi korak svakako bi bio da oboljele shvate ozbiljno, da bilo koji oblik poremećaja u prehrani ne shvate kao pubertetske hirove. I da u tome imaju strpljenja.
Anica: Te bolesti su tihe ubojice i da bi ih se prepoznalo, mora ih se prevariti. Što pak znači da ni jedan mladi čovjek koji se s njima bori neće priznati da ih ima. One stvaraju potpuno ovisničko ponašanje i jedini način da ih se prepozna jest razgovor, ali i promatranje djeteta. Ponekad je u tim bolestima teško razabrati da li je to samo prolazna adolescentska faza u kojoj se gotovo svi nađemo odrastajući ili pak bolest iz koje se mladi ne mogu izvući bez pomoći zajednice.
 
Predstava „Ana i Mia“ je angažirana i za cilj ima educirati mlade o kakvom se problemu radi. Postoje li još neke slične teme o kojima biste htjele progovoriti djeci i mladima kroz kazališnu umjetnost?

Jelena: Postoji mnogo tema o kojima se s mladima može komunicirati. Sljedeće što radimo je predstava o nasilju inspirirana istinitim događajem – pričom o mladom Luki Ritzu.
Anica: Nasilja je oduvijek bilo, ali mi smatramo da su naša djeca  i mladi traumatizirana ranama njihovih otaca, upravo onih koji su nosili puške kako bi njihova djeca živjela u miru. Nažalost, država je digla ruke od tih istih otaca, pa mladi prenose modele ponašanja iz kuće i od ulice stvaraju bojna polja. Ovaj put, djeca su žrtve djece.

Koja je razlika u pisanju i režiranju dječjih predstava i predstava za odrasle?  

Anica: Za mene gotovo da i nema razlike. Možda jedino u pristupu temi koji potom producira i diferencijaciju u odnosu na postupak kojeg primjenjujem. No, samo bit je ista, postupcima, metodom i naravno temom pokušati doći do svakog gledatelja u publici, potaknuti ga da osvjesti, razmisli, a možda naposlijetku i djeluje. Kazalište je možda danas zadnje mjesto direktnog susreta nas, onih na sceni i onih koji se nalaze ispred scene, i to je njegova čarolija, ali  tu leži i njegova velika odgovornost.

Što ćemo sljedeće gledati od autorskog dua Tomić i Kovačić?

Anica i Jelena: Trenutno smo u Beču i radimo na projektu za Volkstheater, te se istovremeno pripremamo za predstavu radnog naslova „Priča o Luki R.“ koja će ove jeseni otvoriti ZKM-ovu sezonu 2010/2011.

Više o predstavi "Ana i Mia"
Više o Anici i Jeleni