Implementiranje mikročipova u djecu

Pitanje trbaju li se djeci ugrađivati mikročipovi nije novo. Još 2002. godine, CNN je izvjestio kako se roditelji u Velikoj Britaniji raspituju za mikročipove, nakon što su dvije 10-godišnje djevojčice otete i ubijene. Godine 2003. pojavili su se mikročipovi na meksičkom tržištu pod nazivom VeriKid.

Ono što je novo je da unatoč "big brother" aspektu cijele priče, i očitih problema vezanih uz privatnost te mnogih zdravstvenih rizika, mikročipovi postaju sve traženiji i sve se više o njima priča.

Prema podacima američkog Nacionalnog centra za nestalu i zlostavljanu djecu, oko 800.000 djece nestalo je samo u toj zemlji. Oko polovice djece pobjeglo je vlastitim izborom iz doma, dok su neki samo privremeno nestali. Oko 204.000 djece oteto je od strane članova vlastite obitelji, 58.000 otele su osobe koje nisu djetetovi članovi obitelji, ali ih djeca poznaju, dok ih je samo 115 oteto na stereotipni način, od strane potpunih stranaca, na cesti, nakon čega se dijete odvodi u nepoznati kraj, biva ubijeno, trajno zatočeno ili se za njega traži otkupnina.  

Iako su stereotipne otmice djece rijetke, činjenica da se one ipak događaju dovoljan je razlog da se roditelji brinu za dobrobit mališana. Zaštitarske mjere u školama nisu dovoljne, pa mnogi dolaze na ideju da trajno ugrade mikročip kako bi u određenim trenucima znali gdje je dijete.

Mikročipovi i druge radio-frekvencijeske naprave već se ugrađuju u kućne ljubimce. Jedan od njih je VeriChip koji je na američko tržište stigao 2002. godine, a vladina agencija je 2004. godine upotrebu ovog mikročipa dozvolila i na ljudima.

Istraživanja iz 90-tih pokazala su da mikročipovi izazivaju rak kod laboratorijskih životinja sa tumorima koji se formiraju oko implantanta. Do 2007. godine oko 2.000 mikročipova ugrađeno je u ljude diljem svijeta.

Mikročipovi pomažu policiji da otkrije lokaciju na kojoj se nalazi osoba, baš kao što traže ukradene automobile sa istim čipovima.

(JK, Izvor: www.boston.com)