Objavljeno: 03.05.2010 u 16:19:07
Razgovor s klincima o vašoj prošlosti
U jednoj fazi odrastanja klinci će nas pitati o našoj (burnoj) prošlosti. Upornog pogleda i s nestrpljenjem, htjet će znati koja je najgora stvar koju smo ikada napravili u mladosti. Ne rade oni to samo zbog znatiželje već nas i testiraju. Žele čuti na koji način ćemo reagirati i hoćemo li reći istinu.
U takvim trenucima treba paziti na jasnu granicu roditelj-dijete, ali i odgovoriti u skladu sa zrelošću i godinama klinaca. Prije tinejdžerske dobi zadovoljit će se i kratkim odgovorima, ali kada uđu u pubertet htjet će čuti više o vašim dečkima/djevojkama, o eksperimentiranju s drogom, o konzumiranju alkohola, izlascima, kakvi ste bili u školi i slično.
Biti iskren ili ne? Malo je licemjerno očekivati od djece da budu o istim stvarima iskrena s nama, dok mi istovremeno tvrdimo da nismo izlazili do 20-te godine, da nismo popili ni kap alkohola i da smo vikende provodili u crkvi.
Stoga je najbolje iskoristiti pitanja o vlastitoj mladosti kao podlogu za dublji razgovor o emocijama i ponašanju. Klinci žele znati tko smo zapravo mi, njihovi roditelji, i na neki način provjeravaju mogu li se s nama povezati u osjetljivom pubertetskom razdoblju. Najviše pitanja imat će oko problema koji ih zaokupljaju, a to su zaljubljivanje, seksualni odnosi, konzumacija droga i alkohola. Oni žele čuti i o glupim greškama koje smo počinili, o smiješnim forama i fazonima te o krivim potezima koji su nas uvalili u nevolju dok smo bili mladi.
Ovi razgovori važni su i zbog određivanja okvira unutar kojih će se vaši razgovori i inače odvijati kako će vaši tinejdžeri odrastati.
Donosimo neke savjete "za" i "protiv" koje možete koristiti kada vas klinci konfrontiraju sa neugodnim pitanjima o vašoj mladosti.
1. Ne mijenjajte temu i ne izbjegavajte odgovor
Normalno je da će vas neočekivano pitanje iznenaditi. Doći ćete s posla, a umjesto ručka dočekat će vas sumnjičavo-ispitivački pogled i pitanje "Mama jesi li ikad probala pušiti travu?". Odgovor poput "Još si premlad/a da razmišljaš o tome" ili "Pričat ćemo o tome nekom drugom prilikom", nisu najsretnije rješenje. Ono što ste u tom trenutku naučili tinejdžera je:
- Ne pitaj mamu o drogi.
- Ne mogu razgovarati sa svojim roditeljima o stvarima koje mi se događaju.
- Ako oni ne žele biti iskreni prema meni, zašto bi ja bio/bila iskren/a prema njima?
- Čini se da u ovoj obitelji postoje tajne o kojima se ne priča.
To ne znači da je dijete loše ili buntovno, već je takve poruke primilo od vas. Vi ste ti koji nisu u toku s razvojem i događajima u životu djeteta, vi ste ti koji se plaše i osjećaju neugodu. Dijete će s odrastanjem prestati razgovarati s roditeljima o škakljivim temama i odgovore potražiti negdje drugdje, a to može biti i opasno. Ako odbijemo odgovarati na njihova pitanja, gubimo mogućnost dubljeg povezivanja i šansu da mi budemo ti koji će klince voditi i biti im mentor u adolescentskoj dobi.
2. Laganje i umanjivanje istine
Mnogi roditelji, posebno oni koji su bili pomalo divlji i razuzdani te se i dan danas čude da su još uvijek živi, ne žele ni u ludilu biti iskreni kada ih djeca pitaju o prošlosti. Razlog je taj što se plaše da bi ona mogla činiti isto tj. da će priznanje roditelja koristiti kao ulaznicu u delikvenciju ili izgovor za vlastito ponašanje.
Ako lažemo klincima o svojoj prošlosti, moguće je da si sami pripremamo zamku. Možda nas laganje dovede u situaciju u kojoj će djeca u nas izgubiti povjerenje. Prenosimo im poruku da je u redu lagati ako je istina bolna ili neugodna čime im dajemo za pravo da nam prešute ili lažu o stvarima koje im se događaju.
Istina se može reći na način da ju se prikaže u njezinom pravom svijetlu iz pozicije odrasle osobe. U redu je reći da su neki postupci zapravo bili pogreške i eksperimenti na koje nismo ponosni i ne bismo željeli da naša djeca ponove isto. Klinci će iz ozbiljnosti glasa shvatiti da ste iskreni i možda će uzeti vaš primjer kao nešto na temelju čega će učiti o lošim potezima i kako ih izbjeći.
3. Otvoreni kanali komunikacije
Čak i kada vas vaš tinejdžer isključuje iz života i odbija s vama podijeliti informacije, na roditeljima je red da ostave kanal komunikacije otvorenim odnosno da daju klincima do znanja da im se mogu uvijek obratiti. Treba ostati dostupan i pristupačan za slušanje, ali ne i za osuđivanje tinejdžera. U ispovjesti čak je preporučljivo otkriti pokoji detalj iz vlastite mladosti kako bi se napravila uporedba i naučilo tinejdžera da donosi bolje odluke od svog roditelja.
Ako im poručimo da nitko nije savršen, zapravo ćemo ih ohrabriti da razgovaraju s nama ukoliko naprave grešku. Vjerovat će nam kad čuju da smo i sami bili u problemima i trpili svojedobno posljedice nepromišljenih postupaka.
4. Istina i samo istina
Čak i kad postanu tinejdžeri, klinci rade ono što rade odrasli. Ako smo iskreni prema njima i govorimo istinu zapravo gradimo čvrsti i pozitivan odnos temeljen na povjerenju. Djeca će se osjećati ugodnije kada budu morala i sama biti iskreni prema nama. Istovremeno iskazujemo poštovanje prema djeci jer smo s njima podijelili greške i neuspjehe iz mladosti. Time im dajemo osjećaj zrelosti i samopouzdanja da i oni nama povjere svoje strahove, razmišljanja ili postupke. I na kraju, pokazat ćemo im koliko je važna komunikacija u našoj obitelji i da nema toga što si međusobno ne možemo reći ili povjeriti.
Govorenje istine nije samo moralno ispravna stvar već i psihološki zdrava. Što smo iskreniji u odnosu s djecom, više ih učimo da žive emotivno zdravi i s integritetom. Bonus je i veća uključenost u njihovo sazrijevanje i svakodnevni život.
5. Pričajte o prošlosti prikladnim jezikom i u "zdravim" granicama
Neki roditelji vrlo lako postaju preotvoreni kada pričaju o svojoj mladosti. Treba imati na umu da nema potrebe pričati o nekim epizodama ako one nemaju nikakvu edukativnu vrijednost. Ne iznosite detalje. Dovoljno je reći osnovne činjenice i više se fokusirati na osjećaje koje je neki postupak uzrokovao.
(JK)
Biti iskren ili ne? Malo je licemjerno očekivati od djece da budu o istim stvarima iskrena s nama, dok mi istovremeno tvrdimo da nismo izlazili do 20-te godine, da nismo popili ni kap alkohola i da smo vikende provodili u crkvi.
Stoga je najbolje iskoristiti pitanja o vlastitoj mladosti kao podlogu za dublji razgovor o emocijama i ponašanju. Klinci žele znati tko smo zapravo mi, njihovi roditelji, i na neki način provjeravaju mogu li se s nama povezati u osjetljivom pubertetskom razdoblju. Najviše pitanja imat će oko problema koji ih zaokupljaju, a to su zaljubljivanje, seksualni odnosi, konzumacija droga i alkohola. Oni žele čuti i o glupim greškama koje smo počinili, o smiješnim forama i fazonima te o krivim potezima koji su nas uvalili u nevolju dok smo bili mladi.
Ovi razgovori važni su i zbog određivanja okvira unutar kojih će se vaši razgovori i inače odvijati kako će vaši tinejdžeri odrastati.
Donosimo neke savjete "za" i "protiv" koje možete koristiti kada vas klinci konfrontiraju sa neugodnim pitanjima o vašoj mladosti.
1. Ne mijenjajte temu i ne izbjegavajte odgovor
Normalno je da će vas neočekivano pitanje iznenaditi. Doći ćete s posla, a umjesto ručka dočekat će vas sumnjičavo-ispitivački pogled i pitanje "Mama jesi li ikad probala pušiti travu?". Odgovor poput "Još si premlad/a da razmišljaš o tome" ili "Pričat ćemo o tome nekom drugom prilikom", nisu najsretnije rješenje. Ono što ste u tom trenutku naučili tinejdžera je:
- Ne pitaj mamu o drogi.
- Ne mogu razgovarati sa svojim roditeljima o stvarima koje mi se događaju.
- Ako oni ne žele biti iskreni prema meni, zašto bi ja bio/bila iskren/a prema njima?
- Čini se da u ovoj obitelji postoje tajne o kojima se ne priča.
To ne znači da je dijete loše ili buntovno, već je takve poruke primilo od vas. Vi ste ti koji nisu u toku s razvojem i događajima u životu djeteta, vi ste ti koji se plaše i osjećaju neugodu. Dijete će s odrastanjem prestati razgovarati s roditeljima o škakljivim temama i odgovore potražiti negdje drugdje, a to može biti i opasno. Ako odbijemo odgovarati na njihova pitanja, gubimo mogućnost dubljeg povezivanja i šansu da mi budemo ti koji će klince voditi i biti im mentor u adolescentskoj dobi.
2. Laganje i umanjivanje istine
Mnogi roditelji, posebno oni koji su bili pomalo divlji i razuzdani te se i dan danas čude da su još uvijek živi, ne žele ni u ludilu biti iskreni kada ih djeca pitaju o prošlosti. Razlog je taj što se plaše da bi ona mogla činiti isto tj. da će priznanje roditelja koristiti kao ulaznicu u delikvenciju ili izgovor za vlastito ponašanje.
Ako lažemo klincima o svojoj prošlosti, moguće je da si sami pripremamo zamku. Možda nas laganje dovede u situaciju u kojoj će djeca u nas izgubiti povjerenje. Prenosimo im poruku da je u redu lagati ako je istina bolna ili neugodna čime im dajemo za pravo da nam prešute ili lažu o stvarima koje im se događaju.
Istina se može reći na način da ju se prikaže u njezinom pravom svijetlu iz pozicije odrasle osobe. U redu je reći da su neki postupci zapravo bili pogreške i eksperimenti na koje nismo ponosni i ne bismo željeli da naša djeca ponove isto. Klinci će iz ozbiljnosti glasa shvatiti da ste iskreni i možda će uzeti vaš primjer kao nešto na temelju čega će učiti o lošim potezima i kako ih izbjeći.
3. Otvoreni kanali komunikacije
Čak i kada vas vaš tinejdžer isključuje iz života i odbija s vama podijeliti informacije, na roditeljima je red da ostave kanal komunikacije otvorenim odnosno da daju klincima do znanja da im se mogu uvijek obratiti. Treba ostati dostupan i pristupačan za slušanje, ali ne i za osuđivanje tinejdžera. U ispovjesti čak je preporučljivo otkriti pokoji detalj iz vlastite mladosti kako bi se napravila uporedba i naučilo tinejdžera da donosi bolje odluke od svog roditelja.
Ako im poručimo da nitko nije savršen, zapravo ćemo ih ohrabriti da razgovaraju s nama ukoliko naprave grešku. Vjerovat će nam kad čuju da smo i sami bili u problemima i trpili svojedobno posljedice nepromišljenih postupaka.
4. Istina i samo istina
Čak i kad postanu tinejdžeri, klinci rade ono što rade odrasli. Ako smo iskreni prema njima i govorimo istinu zapravo gradimo čvrsti i pozitivan odnos temeljen na povjerenju. Djeca će se osjećati ugodnije kada budu morala i sama biti iskreni prema nama. Istovremeno iskazujemo poštovanje prema djeci jer smo s njima podijelili greške i neuspjehe iz mladosti. Time im dajemo osjećaj zrelosti i samopouzdanja da i oni nama povjere svoje strahove, razmišljanja ili postupke. I na kraju, pokazat ćemo im koliko je važna komunikacija u našoj obitelji i da nema toga što si međusobno ne možemo reći ili povjeriti.
Govorenje istine nije samo moralno ispravna stvar već i psihološki zdrava. Što smo iskreniji u odnosu s djecom, više ih učimo da žive emotivno zdravi i s integritetom. Bonus je i veća uključenost u njihovo sazrijevanje i svakodnevni život.
5. Pričajte o prošlosti prikladnim jezikom i u "zdravim" granicama
Neki roditelji vrlo lako postaju preotvoreni kada pričaju o svojoj mladosti. Treba imati na umu da nema potrebe pričati o nekim epizodama ako one nemaju nikakvu edukativnu vrijednost. Ne iznosite detalje. Dovoljno je reći osnovne činjenice i više se fokusirati na osjećaje koje je neki postupak uzrokovao.
(JK)
Želite komentirati članak? registrirajte se ovdje.
Ako ste zaporavili zaporku, kliknite ovdje.
