Introvertirano dijete češće traži mirniji kutak bez puno podražaja gdje će se fokusirati na svoje misli i osjećaje

5135af12d4303

5. ožujka 2013 9:38

Jan ima pet godina. Ide u vrtić i nema problema s boravkom u vrtiću. Kada je kod kuće posebno voli provoditi vrijeme u svojoj sobi. Jan ima i sedmogodišnju sestru Anu. Ana je djevojčica koja voli puno pričati. Voli se igrati sa svojim prijateljicama i među njima je omiljena. Na rođendanskim proslavama uživa u grupnim igrama i druženju s prijateljima. Janovo ponašanje je u takvim situacijama drugačije.

Jednom se dogodilo da je Jan, dok su se druga djeca zajedno igrala, u drugom dijelu prostorije pažljivo i s puno interesa proučavao maketu broda. To mu je bilo privlačnije od igranja s drugom djecom. Također, jednom drugom prilikom kada su roditelji došli po Jana i Anu koji su bili kod bake i djeda na selu, uočili su da se Ana s rođacima zabavlja gađajući se suhim lišćem po dvorištu, a Jan je bio sam ispod jednog drveta i štapićem se igrao po zemlji gradeći ceste i pričajući sam sa sobom.

Iako Jan nije izgledao tužno niti nezadovoljno, takav prizor zabrinuo je Janovu mamu Lidiju koja je inače vrlo otvorena, vesela i pričljiva osoba. Voli se družiti i organizirati večere za prijatelje i njihove obitelji – to je način na koji se odmara i „puni baterije“. Lidija često ostaje zbunjena zbog Janovog ponašanja. Nije joj jasno kako to da mu se ljepše igrati sam nego s drugom djecom. Ponekad joj je teško shvatiti potrebe i emocije svoga sina, s obzirom da ih, prema njenom mišljenju, ne izražava dovoljno često i dovoljno jasno. S obzirom da želi znati o tome kako je Jan i što se to događa u njegovoj glavici, Lidija bi Jana nakon vrtića počela ispitivati o tome kakav mu je bio dan, što je radio, je li spavao, što je bilo za ručak, čega se igrao i još puno sličnih pitanja. Ipak, nerijetko bi se dogodilo da ne bi dobila odgovore na ta pitanja. Kroz neko vrijeme shvatila je da Jan tada postaje nervozniji i da mu je poslije vrtića potrebno vrijeme da bude malo sam i bez puno podražaja iz okoline.

Intorvertiranost i ekstravertiranost spadaju u osobine ličnosti osobe. Jedna od stvari koja razlikuje introvertiranu od ekstravertitrane osobe je način na koji se osoba odmara i energizira. Naime, dok je ekstravertiranim osobama za to potrebno stimulativno okruženje i fokus na druge ljude i događaje, introvertirana osoba više preferira neki mirniji kutak bez puno podražaja gdje bi se fokusirala na svoj unutarnji svijet, svoje misli i osjećaje. Često se introvertiranost poistovjećuje sa sramežljivošću što je potpuno pogrešno. Naime, introvertirana osoba bira samostalne aktivnosti radije nego društvene iz razloga što joj tako bolje odgovara i to joj nije problem, dok sramežljiva osoba to čini zbog straha od neuspjeha.

Već od malena kod djece se mogu primjetiti razlike u tome kako reagiraju na podražaje iz okoline. Dok će neka djeca s interesom pratiti veće količine svjetla, zvukova, pokreta i ljudi, druga djeca će to izbjegavati.

Neki znakovi koji mogu ukazivati na to da je vaše dijete introvertirano:

  • Može se samo zabavljati kroz duži vremenski period.
  • Nakon što je neko vrijeme bilo u okruženju drugih djeluje iscrpljeno i potreban mu je mir i odmor
  • Ima jednog ili dva bliska prijatelja i ne pokazuje potrebu za više njih
  • Morate izvlačiti informacije od njega (npr.o tome kako mu je bilo u školi, kakav mu je bio dan, je li se zabavio kod prijatelja…)
  • Ima snažan osjećaj za osobni prostor i uznemiri se ako ga netko ne poštiva
  • Jako cijeni svoju privatnost
  • Ne voli sudjelovati u grupnim raspravama niti biti prozvano da odgovori na neko pitanje
  • Nema potrebu za usputnim brbljanjem
  • Brzo se umori kada je u velikoj grupi ili u nekoj gužvi
  • Izbjegava društvene događaje
  • Više sluša nego što priča
  • U redu mu je pričati s članovima obitelji i bližim krugom ljudi, ali ne i sa strancima
  • Voli samostalne aktivnosti ili aktivnosti s malim brojem ljudi
  • Prvo promatra neku aktivnost ili igru, a tek onda se uključuje
  • Ne priča lako o svojim osjećajima

Ukoliko roditelj prema ovoj dimenziji temperamenta nije usklađen s djetetom vjerojatno će teže shvatiti potrebe svoga djeteta. Iz najbolje namjere da s djetetom produbi odnos i bude bliži, roditelj prema introvertiranom djetetu može djelovati prenapadno. Naime, introvertiranom djetetu treba duže vremena da obradi informacije i procesuira što mu je rečeno, a zatim mu je potrebno i duže vremena da osmisli što će odgovoriti. Nekim roditeljima to je teško razumjeti pa se stoga ljute na svoje dijete što im ne odgovara na pitanje, smarajući ga nemarnim ili lijenim.

Važno je da roditelj razumije i prihvati djetetovu potrebu da ponekad bude samo i da ne priča puno. Potrebno je djetetu osigurati neki miran prostor gdje može zadovoljiti svoju potrebu za odmakom od drugih kada prepozna da mu je to potrebno. Također, važno je pomoći djetetu da nauči prepoznavati svoje potrebe, kao i to kako da se zauzme za sebe kada zbog svojih potreba nije shvaćeno od strane okoline. Kod introvertirane djece se češće može primjetiti da su neovisna, fleksibilna i odgovorna, da imaju dobro razvijene sposobnosti pažnje i koncentracije, da su jako kreativna i da imaju analitičke vještine koje im olakšavaju snalaženje u kompleksnim situacijama, imaju dobar uvid u sebe te su sposobni lijepo surađivati s drugima kao i razviti dugotrajna bliska prijateljstva.

Janova mama bi se silno zaželjela Jana dok je on bio u vrtiću i zapravo bi jedva čekala da ga pokupi iz vrtića pa da se mogu družiti, igrati i pričati. Ipak, trebalo joj je neko vrijeme da prihvati da Jan ima drugačije potrebe i da je njemu nakon vrtića potreban odmor od tako stimulativne okoline. On bi bio najzadovoljniji kada bi po povratku kući otišao u svoj improvizirani šator u sobi i tamo sam proveo neko vrijeme igrajući se sa svojom omiljenom igračkom. Ukoliko bi nakon vrtića mama inicirala neke druge aktivnosti s Janom, on bi vrlo brzo postao nervozan i otvoreno iskazivao nezadovoljstvo. Zato je bilo jako važno da Janova mama osvijesti postojeće razlike u svom temperametnu i temperamentu svoga sina. Kada je naučila što je to što je njenom sinu potrebno i kada je shvatila da je to posve normalno bilo joj puno lakše iskontrolirati svoje želje i potrebe kako bi pravilnim pristupom svome sinu doprinijela razvoju odnosa povjerenja i prihvaćanja.

U  programu Centra Proventus “Terapija igrom za roditelje“, roditelji imaju prilike razviti konkretne vještine, naučiti kako razumjeti dijete koje je bitno drugačije od roditelja, kako mu poticati razvoj pozitivne slike o sebi, odnosno samopouzdanje. Program počinje u srijedu, 6. ožujka 2013. te su prijave obavezne.Ima još jedno mjesto slobodno!

Tagovi: , , , ,