.
Kad ih preplavi ljutnja, djeca ne znaju kako regulirati to stanje. Ona mlađa od 6 godina još uvijek uče povezanost između uzroka i posljedice, pa često ne znaju što ih je tako razljutilo, kakav ih je to grozan osjećaj obuzeo i zašto su primjerice nekog udarili, gurnuli ili ugrizli. Naime, kad dijete napravi neki agresivni prijestup, roditelji često imaju tendenciju pitati malo dijete zašto je nešto napravilo, ali rijetko dobivaju odgovor. To nije zato što djeca šutnjom prikrivaju odgovornost za svoj postupak, već ona vrlo često doista ne znaju zašto su nekog fizički povrijedila i ne mogu to racionalno objasniti.
Kada je dijete ljuto, od njega nećemo dobiti nikakav suvisli odgovor o uzrocima te ljutnje, niti će dijete znati objasniti što točno osjeća. Udarac, ugriz, čupanje i slična ponašanja upravo su odraz frustracije i nemogućnosti djeteta da tu negativnu emociju kanalizira, "probavi", regulira ili izrazi na ispravan način. No, takve su prilike izvrsne za učenje prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja te poticanje zdravog socioemocionalnog razvoja djeteta.
U dječjoj psihologiji postoji terapeutski pravac koji se naziva - terapija igrom. On pomaže roditeljima da pomognu sebi, a potom i svom djetetu razviti zdrave, pozitivne i prihvatljive obrasce ponašanja kako bi odrasli u emocionalno stabilne i dobro socijalizirane pojedince. Terapija igrom kaže da povrjeđivanje sebe, drugoga ili uništavanje imovine mora biti djetetu jasno komunicirano kao nedozvoljeno. Ako je potrebno, roditelj treba dijete fizički onemogućiti (stisnuti ga u zagrljaj, podići, odmaknuti od situacije) da nanosi bol sebi ili drugima ili pak da nanosi štetu obiteljskoj ili tuđoj imovini.
Vrlo je važno, možda najvažnije, da u toj situaciji roditelj ostane smiren i da djetetova ljutnja ne potakne njegovu ljutnju. Naime, smireni roditelj u situaciji izražene djetetove ljutnje prvo mora dijete smiriti. Kada je preplavljeno srdžbom, dijete je jako motorički nemirno, puno negativne energije, aktivno, stimulirano i probuđeno. To je također jedan od razloga zbog kojeg je neposredno nakon agresivnog incidenta najčešće teško s djetetom razgovarati.
Kad se dijete fizički umiri, roditelj mu treba reflektirati njegove emocije, odnosno reći mu što osjeća, jer dijete to ne zna imenovati i samo sebi u glavici objasniti. U praksi to izgleda ovako: "Vidim da si jako ljut i bijesan zato što ti je Ivan rekao da se ne možeš s njima igrati". Na taj način djetetu pokazujete i da ga shvaćate te poštujete njegove emocije, a time i njegov integritet.
Tek kad se složite oko toga što dijete osjeća i "ispušete" te negativne osjećaje, možete mu ponoviti zašto je vama i drugima važno da ne tuče/gura/čupa/grize drugu djecu. Možete pri tom koristiti i metodu stavljanja u tuđe cipele: "Kako bi se ti osjećao da te Ivan udario? Ili da te ugrizao?". Isto tako, djetetu možete ponuditi alternativni način izbacivanja ljutnje i te negativne energije - neka baca loptu u zid, udara jastukom u krevet, skače u zrak uz "aaaaaa". Nekoj djeci potrebno je to fizičko ispucavanje energije.
Ako se epizode agresivnosti ponavljaju, na roditelju je da pokuša dokučiti što je u pozadini svega. Je li se nešto promijenilo u obiteljskoj dinamici? Je li došlo do bilo kakve promjene u djetetovu životu? Kakvo je po temperamentu? Da li mu nešto drugo nedostaje na emocionalnom planu?
Cilj je shvatiti uzroke frustracija te ponavljati, ako treba i tisuću puta, da agresivnost nije prihvatljiva u vašem domu, u vašoj obitelji, u vrtiću niti bilo gdje, u bilo kojoj situaciji ili društvu. Nitko ne voli da ga se tuče i za to itekako postoje posljedice. Ponekad, kada dijete doista pretjera u agresivnim istupima, važno je da ga kaznite i da mu pokažete da posljedice postoje. Kazna nikada ne smije biti uskraćivanje osnovnih životnih potreba (hrana, voda, fizička aktivnost i sl.), već, primjerice, oduzimanje nečeg bez čega dijete može, ali mu je važno. Jednom kada odredite kaznu, držite je se i ne popuštajte. Naime, često se dogodi da mama ili tata odrede da tjedan dana nema igranja igrice na mobitelu, a onda nakon tri dana popuste. Time odašilju krivu poruku, odnosno uče dijete da kazna postoji, ali da isto tako uz dugotrajno inzistiranje ona može biti i poništena te će dijete proći bez posljedica.
Učenje regulacije negativnih emocija proces je koji traje cijeli život. I odrasli se svako toliko nađu u nekoj novoj situaciji, odnosu ili iskustvu koje u njima probudi ljutnju za koju nisu ni znali da se tako lako može raspiriti. Stoga budite strpljivi s djecom. Njihov socioemocionalni razvoj ovisi upravo o vašem razumijevanju i strpljenju te čvrsto i jasno postavljenim granicama.
Mala pomoć roditeljima: slikovnica "Kad je ljut nilski konjić grize"
Slikovnica o ljutitom nilskom konjiću koncipirana je u dva dijela. Prvi dio čini priča za djecu o nilskom konjiću koji je tigrića ugrizao za šapicu jer mu je uzeo loptu bez pitanja. U priči imamo i mudru sovu koja pomaže i nilskom konjiću i tigriću da shvate svoje emocije, da shvate u čemu su pogriješili te da se pomire i ponovno budu prijatelji. Drugi dio čine savjeti za roditelje, odnosno upute kako se postaviti u situacijama kad njihovo dijete ljutnju izražava agresijom prema drugima. Slikovnicu su napisale Tatjana Gjurković i Tea Knežević, dječje psihologinje i stručnjakinje na području terapije igrom. U svakodnevnom radu Tatjana i Tea uspješno s roditeljima i djecom rješavaju sve izazove odrastanja, pa tako i regulaciju osjećaja ljutnje.
Slikovnicu možete naručiti OVDJE.