Dopustite djetetu da se pobuni - ali odredite granicu i pravila!

Proces odrastanja ujedno je i proces razvijanja sve veće samostalnosti i preuzimanja odgovornosti za samog sebe. U procesu odrastanja neke su stvari nezaobilazne, pa tako i - pobuna.

pobuna_pibaxay

Prije ili kasnije, najčešće oko druge godine života, iz djetetovih usta čuti ćemo riječ "ne." Djeca se bune kroz tri razvojne faze, s dvije godine, s pet godina i u pubertetu. Iako je nekim roditeljima ovo razdoblje teško jer se prvi put susreću s djetetovim neslaganjem, neposluhom, otporom i neprihvaćanjem autoriteta, važno je naglasiti da su sva spomenuta ponašanja znak da se dijete zdravo emocionalno i psihički razvija.

Kada se dijete pobuni

"Ne" je vježba za osjećaj moći i individualnosti. No, ako dijete stalno govori "ne", to može postati zamarajuće i za roditelja i za dijete, pa stoga može pomoći usmjerenost ka pozitivnom:

  • Obraćajte se na pozitivan način. "Molim te, skloni te igračke odavde" je bolje nego "Nisi maknula lutke."
  • Nemojte reći "Maknimo igračke odavde", osim ako stvarno ne mislite zajednički pospremati.
  • Birajte riječi "učini" umjesto "ne čini". "Molim te, hodaj", jasna je i pozitivna uputa, dok "Ne trči!" samo govori djetetu što ne smije činiti, a ne govori što smije.
  • Kad god je moguće, ignorirajte ponašanja koja želite obeshrabriti.

Učinite da vas dijete čuje bez vikanja

  • Govorite jasno - nazovite dijete imenom. Također, nastojte govoriti smireno, uljudno, koristeći "molim te."
  • Spustite se na visinu djeteta i uspostavite kontakt očima
  • Provjerite je li dijete zaokupljeno nečim što čini. Bolje je pričekati koju minutu i onda imati njegovu potpunu pažnju.
  • Idite tamo gdje je dijete. Ne zovite ga s udaljenosti.

Brzina odrastanja više ovisi o djetetu nego o roditeljima

Može se uživati u samostalnosti djeteta, ako se ono prethodno prije dovoljno ohrabrilo da bude neovisno. Roditelji koji su prošli kroz razdoblje pobune i omogućili djeci otvoreno izražavanje svih emocija, postali su puno sigurniji i opušteniji u odnosu s djecom, kao što su i djeca razvila više samopouzdanja i bolju sliku o sebi. S druge pak strane, roditelji koji pokušavaju "slamati" djetetov otpor i prisiljavati ga da bude poslušno, naići će na sve više djetetovog otpora i protesta.

U svakoj fazi pobune, u nastojanju da utvrde svoj identitet nezavisno od roditelja, djeca iskušavaju razne načine da kažu "ja mogu biti ja." Dvogodišnjak inzistira da se sam oblači zakopčavajući gornje puce u treću rupicu, odijevajući hlače naopako, desnu cipelu na lijevu nogu i lijevu na desnu. Petogodišnjakinja s radošću pred drugima ispravlja mamu i tatu "lažeš mama, ja to nisam rekla" ili "to nije tako bilo - vi ste to krivo ispričali."

Kako djeca postaju starija, potrebno im je povećati odgovornosti i mogućnosti donošenja odluka, pa se petogodišnjaku može reći "Ovdje je tvoja odjeća za vrtić, a ovdje odjeća za igru - izaberi nešto od odjeće za vrtić." Tako djeca još od malih nogu i iz prvih faza pobune znaju da roditelji brinu za njih, da uvažavaju njihovo mišljenje i da su važni svojim roditeljima. Slobodno mogu izražavati svoje emocije, griješiti, sazrijevati na osnovi tih pogrešaka i poduzimati potrebne korake da postanu odgovorni, snalažljivi ljudi. Ako pustite djecu da dok su još mala izraze sebe na načine malih pobuna, izbora, odluka koje nisu opasne po život, nisu nemoralne niti nezdrave, kad dođu u treću fazu pobune, tj. adolescenciju, imat će temelj na kojemu će izgraditi svoj identitet te će lakše i bezbolnije proći pobunu u pubertetu.