Život majke je ispunjen ljubavlju i radostima zbog kojih je sve lakše savladati.
Ispunjenost lijepim trenutcima ne znači da nema i onih manje sjajnih, zapravo teških trenutaka. Svima će vjerojatno prvo na pamet pasti neprospavane noći i silne obveze, ali emocionalni izazovi i strahovi su zapravo ono najteže s čime se susreće svaka majka, jer kada voliš nekoga kao što voliš dijete – najranjiviji si. I iako majke o tome, uglavnom, ne govore – susreću se s tim i to proživljavaju.
Nemoć kada dijete osjeća bol. Kada dijete prvi put vadi krv ili dobije prvu vrućicu, kada padne i udari se ili pričepi prste ladicom ili bilo koji drugi put kad plače od boli, majka bi sve na svijetu dala da može preuzeti djetetovu bol, ali zna da to nije moguće i to joj lomi srce u milijun komadića.
Stalna briga. Od trenutka kada sazna da je trudna, majka se trudi štititi svoje dijete. Vodi brigu o svemu, od svoje prehrane do djetetovih pokreta i udaraca. Kada se dijete rodi, brige ne jenjavaju, one rastu. Jede li dovoljno? Je li dovoljno toplo obučeno? Spava li dovoljno? Kako dijete raste majka jednako brine, ali o drugim stvarima. S trenutkom kada postaje majka, ona biva predodređena da brine do kraja života i zna da neće biti lako. Ali isto tako zna da nikad više neće biti sama, dijete je uvijek uz nju – u mislima i srcu.
Spoznaja da nije savršena. Svaka majka želi biti savršena i nikad ne pogriješiti, ali i ona je čovjek, a ljudi griješe. Koliko god se trudila činiti prave stvari, događaju se trenutci kada poželi vratiti vrijeme i neke stvari učiniti drugačije. Pa ipak, na kraju dana, iako zna da je dala sve najbolje od sebe, potiho se nada da je njeno najbolje dovoljno dobro.
Život u neizvjesnosti. Majka bi htjela znati zašto beba plače ili odbija jesti. Boli li ju neki zubić ili trbuščić? Htjela bi znati koju priču i pjesmicu beba želi čuti. Htjela bi to znati da može biti sigurna da čini pravu stvar, želi znati da je dobra majka. Teško je stalno propitivati sebe i svoje postupke, ali ljudi kažu da je majčinska intuicija jača od bilo koje druge, a sve se majke nadaju da je njihova češće u pravu nego u krivu.
Osjećaj da gubi kontrolu. U nekom trenutku svaka majka se sjetno prisjeti dana kada je mogla spavati dok se ne naspava, odmoriti se kada je umorna, neplanski izaći i zadržati se cijeli dan sa svojim aktivnostima ili bez gledanja na sat ispijati kavu s prijateljicama. Tada shvati koliko je teško postalo kontrolirati život. Ne može utjecati na to što dijete želi jesti, koliko spavati, kako se osjeća, a ponajmanje kako se sada stvari u životu odvijaju. Nekada je to simpatično, a ponekad vrlo izazovno, čak i stresno.
Spoznaja da neće uvijek biti uz dijete. Veliko je zadovoljstvo činiti sve da se dijete osjeća dobro – tješiti ga kad plače, napraviti omiljeno jelo kada je gladno i štiti ga od svih opasnosti. Pa ipak, iako će uvijek činiti sve da bude tu za svoje dijete, svjesna je da jednog dana to više neće biti moguće, a onda se može samo nadati da će se zahvaljujući dobrom odgoju dijete znati snaći samo.
Spoznaja da mnoge lijepe trenutke proživljava posljednji put. Zadnji podoj prije prestanka dojenja, zadnje puzanje prije hodanja, zadnje tepanje prije govora, zadnja kašica prije krute hrane, pa čak i zadnje ispuhivanje nosa prije nego li dijete nauči to raditi samostalno, samo su neki od trenutaka koji su podsjetnici kako vrijeme brzo leti. I ostavljaju pomalo gorak okus u ustima.
Živjeti sa srcem izvan svog tijela. Ovo je možda i najteže, ali čini majku radosnom i duboko povezanom s djetetom, a to se ne može mjeriti ni s čim na ovome svijetu.