Još uvijek nemamo konačni odgovor na pitanje: Šteti li djeci nasilje na TV-u i u igricima?

512cb24c0eb5b

26. veljače 2013 14:02

Od strašnog pokolja djece u srednjoj školi u američkom Columbineu prošlo je 13 godina. Prije nekoliko mjeseci još je jedan mladić zaluđen oružjem ubio 20 osnovnoškolaca i šest odraslih u osnovnoj školi u mjestašcu Sandy Hook. Oba slučaja kao i porast nasilja među djecom općenito sve se češće dovode u vezu s video igricama, filmovima i svim medijskim sadržajima u kojima se nasilje, oružje i agresivnost eksplicitno serviraju djeci. Što kažu istraživanja i znanost? Postoji li veza između nasilnih medijskih sadržaja i ponašanja djece?

Mnogi trogodišnjaci imitirat će pucnjavu koju su vidjeli na televiziji. Čak i ako nemaju među igračkama puške i pištolje, pretvorit će svaku igračku u pucaljku. Generacije i generacije djece pucalo je plastičnim ili drvenim pištoljima u igrama kao što su Indijanci i kauboji, policajci i lopovi ili igrama rata. U spomenutim igrama u kojima ima puno ganjanja, cike, vike i zabave, poanta je podijeliti igrače na dobre i loše. Stručnjaci se slažu da se ovdje radi o normalnim, pa čak i poželjnim igranjima uloga koje su zdrave za dječji razvoj, a koje pomažu djeci sortirati dobro u odnosu na loše i što je prihvatljivo u nekom društvu.

S druge strane, znanstvenici koji proučavaju utjecaj televizijskih sadržaja na djecu, kažu da crno-bijeli pogled kakav nude televizijski svjetovi mogu djecu zbuniti, jer ipak živimo u sivoj zoni koja je stvarni svijet i naše okruženje. “Ako dijete samo sebe vidi kao dobro, tada može pomisliti da svatko tko se s njim ne složi mora biti zločest i loš, a takvo crno-bijelo razmišljanje ne ostavlja previše mjesta djetetu da se barem potrudi vidjeti stvar s druge strane ili mirno sklopiti kompromis na obostrano zadovoljstvo”, kaže Michelle Garrison, istraživačica sa Seattle Children’s Research Institute Center for Child Health, Behavior and Development. “S druge strane, ako dijete sebe vidi kao lošu osobu, tada može pomisliti kako više nema izbora i aktivnosti pomoću kojih se može promijeniti”.

Koliko djeca vremena provode pred ekranima?

Jednostavno je nemoguće djecu držati pod staklenim zvonom i potpuno podalje od nasilnih sadržaja. “Oko 90% filmova, 68% video igrica i 60% televizijskih serija prikazuju neki oblik nasilja”, kaže Caroline Knorr, urednica na Common Sense Media, online izvoru za selekciju sadržaja primjerenih djeci. U SAD-u djeca mlađa od 8 godina dnevno gledaju oko 1 sat i 40 minuta televiziju ili DVD, dok starija djeca u prosjeku provedu 4 sata dnevno gledajući u ekrane. Većina djece video igrice počne igrati u 4. godini.

Kao i njihovi roditelji, djeca u Hrvatskoj prekomjerno gledaju TV (čak 57% ih svakodnevno TV gleda duže od 4 sata), a posebno zabrinjava da najviše gledaju programe za odrasle (igrani filmovi i serije), a obrazovni program koji je kreiran za njih gledaju tek povremeno. Prema istraživanju objavljenom u Biltenu Hrvatskog filmskog saveza iz 2006. godine, hrvatska djeca u prvom razredu i mlađi učenici skoro 70 posto svojeg slobodnog vremena provode u gledanju televizije (67,5%), po čemu se vidi da su u Hrvatskoj djeca izrazito usmjerena na televiziju.

Što kaže najnovije istraživanje?

Unatoč tome što djeca doista previše vremena provode pred ekranima, mi i dalje ne znamo puno o tome kako slike koje gledaju utječu na njihove mozgove u razvoju i njihovu psihu. Neka starija istraživanja o količini nasilja koju djeca konzumiraju već su zastarjela ili su u startu bila nepotpuna, kaže Caroline Knorr. A ono što roditelje najviše zanima je vrlo jednostavno pitanje – može li igranje agresivnih igrica ili gledanje nasilnih scena u filmovima i serijama pretvoriti dijete u agresivca?

“Ono što jedino znamo je da ne postoji jedan siguran faktor koji nenasilnu osobu natjera da se ponaša nasilno. No, redovito i vremenski dugo izlaganje nasilju u medijima svakako je faktor rizika. A upravo djeca koja imaju višestruke faktore rizika imaju i najveće šanse ponašati se agresivno”, objašnjava Knorr. Stručnjaci za medije nadaju se da će vlade diljem svijeta po tom pitanju pokrenuti ozbiljne razgovore s proizvođačima igrica i industrijom zabave općenito.

Televizija i filmovi

“Istraživanja su pokazala da će predškolci i osnovnoškolci vrlo vjerojatno imitirati nasilno ponašanje koje su vidjeli na ekranima ako netko koga doživljavaju dobrim likom koristi nasilje kako bi riješio problem, a osobito ako nema realističnih posljedica za ta nasilna ponašanja”, kaže Michelle Garrison. Primjerice, kada Spiderman (dobar lik) svog neprijatelja gurne u zid, ali nikome se ništa ne dogodi i oba lika neozljeđeni nastavljaju borbu, djeca će takvo nasilno ponašanje češće emitirati u stvarnosti.

Najnovija studija objavljena ovih dana u stručnom časopisu Pediatrics (medicinskom glasilu Američke pedijatrijske akademije), otkrila je da gledanje televizijskih serija i sadržaja u kojima postoji naglasak na suradnju i empatiju (za razliku od sadržaja u kojima se demonstrira agresija), može poboljšati ponašanje djece starosti 3-5 godina u svega 6 mjeseci.

Strašni prizori mogu uplašiti djecu, osobito onu mlađu od 7 godina. Njima se sve može činiti vrlo izravno. Kada vide nasilje na TV-u mogu osjećati da žive u strašnom svijetu u kojem bi se stvari na televiziji mogle dogoditi i njima u bilo kojem trenutku.

“U našem istraživanju vidjeli smo da problemi sa spavanjem, noćne more i poteškoće sa uspavljivanjem kod predškolaca rastu čak i kada je nasilje koje gledaju dio komičnih situacija u crtićima, a to nam sugerira da ne postoji nešto što se zove – sigurno nasilje u medijima, barem ne za tu dobnu skupinu”, kaže Garrison. Stoga preporučuje da roditelji djeci predškolske dobi dozvole samo gledanje sadržaja koji je u potpunosti lišen bilo kojeg oblika nasilja.

Pedijatri preporučuju da djeca mlađa od 2 godine uopće ne gledaju TV, a djeca od 2-7 godina ne bi trebala gledati televiziju više od 2 sata dnevno.

Djeca u dobi od 7 ili 8 godina su na prekretnici. Djeca ispod 7 godina teško razdjeljuju fantaziju od stvarnosti, a kada navrše 7 ili 8 godina počinju shvaćati da se nasilje koje vide na crtiću nikada ne bi moglo dogoditi u stvarnom životu na taj način. Iako roditeljima nije drago što se djeca smijulje kad netko u crtiću gadno strada, trebaju znati da je djeci smiješno upravo to što znaju da se u stvarnosti tako nešto ne može dogoditi te da to ne znači da bi se smijali prijatelju kad bi mu se u realnosti nešto loše dogodilo. U spomenutoj dobi djeca također počinju shvaćati koncept specijalnih efekata. S druge strane, oni još uvijek nisu dovoljno odrasli da mogu “prožvakati” slike stvarnog nasilja i realistične prizore. Ukoliko imate dijete staro 7 ili 8 godina, birajte za njega programe koji imaju samo tzv. fantasy nasilje. Primjer bi bio crtić s kojotom i pticom trkačicom.

Video igrice

Istraživanja video igrica (bilo da se igraju na igraćim konzolama, računalu, tabletu ili mobitelu), osobito onih u kojima je igrač u tijelu glavnog pucača, još uvijek su oskudna i rijetka, jer su tek odnedavno takve igrice postale široko rasprostranjene među djecom i nisu tako dugo među nama kao televizija. Stoga je nemoguće govoriti o nekim dugoročnim studijama. Nedavna meta-analiza 12 starijih studija pronašla je poveznicu između vremena provedenog u igranju krvavih video igrica i nasilnog ponašanja kasnije u životu. Nadalje, studija iz 2004. godine objavljena u stručnom časopisu Journal of Adolescence potvrdila je da video igrice, zbog svoje fizičke aktivnosti i interaktivnosti u kojem je igrač glavni lik u igrici, djecu čine manje senzibilnom na nasilje. S druge strane, neke druge studije nisu uspjele povezati nasilne video igrice s agresijom.

Isto tako, većina studija fokusirala se na “normalnu” djecu, a ne na one s dugotrajnijim mentalnim problemima. Kao i kad je televizija u pitanju, i kod istraživanja utjecaja video igricica na ponašanje djece i adolescenata potrebno je još napraviti niz studija za nedvosmislene odgovore, a osobito kad su u pitanju djeca koja su pod rizikom od obolijevanja od mentalnih bolesti ili su nasilju izložena i u vlastitu domu.

Cheryl Olson, autorica knjige “Grand Theft Childhood: The Surprising Truth About Violent Video Games” koja se bavi video igricama u odrastanju djece, vjeruje da su mnoga predviđanja o lošem utjecaju video igrica na djecu jednostavno prenapuhana. Ona tvrdi da je prema najnovijim informacijama FBI-a kriminal već godinama u opadanju, a to se sigurno ne bi dogodilo da djeca poput majmunčića kopiraju ono što vide u igricama.

Njezino istraživanje otkrilo je da video igrice zapravo mogu biti od velike koristi djeci. “Ona igranjem uče odgoditi zadovoljenje neke potrebe, ustrajati u nečemu, riješiti problem, nositi se s frustracijom i otpustiti napetost. Čak smo otkrili da djeca koja igraju sportske igrice češće žele sudjelovati u sportskim aktivnostima u stvarnom životu”, kaže Cheryl Olson.

Zaključak

Zaključak je da nema zaključka. Istraživanja su u tijeku, opsežna su i komplicirana, jer uključuju mnoge dobne skupine, grupe sa specifičnim rizičnim faktorima, razne metode i premise koje treba dokazati. Mnoge dosadašnje studije jedne su drugima kontradiktorne, odnosno nepotpune.

Ono što roditelji trebaju je slušati vlastitu intuiciju i zdravi razum. Vi ipak najbolje poznajete svoje dijete, znate koliko je emotivno, koliko osjetljivo, povodljivo, senzibilno, empatično, (hiper)aktivno i sve druge njegove osobine koje dolaze do izražaja kada je izloženo određenim sadržajima na TV-u. Pokušajte se držati nekih smjernica ovisno o djetetovoj dobi (do 2. godine u potpunosti izbacite gledanje TV-a, od 2-7 godine dozvolite samo programe i sadržaje koji su u potpunosti lišeni nasilja, od 7-13 godine dozvolite tzv. fantasy nasilje tj. ono za koje djeca znaju da je fantastika koja se ne može dogoditi u javnosti). I ono najvažnije – razgovarajte s djecom o onome što su vidjela, pokažite im da se nemaju čega bojati i da je ono što na televiziji vide samo izmišljena i odglumljena predstava.

Tagovi: , , , , ,