Na njoj vidimo da ima volje. Ali moramo biti unutra s njom. Ni tada nije s drugom djecom i tetom koja to vodi, već je u kutku kod nas. Drugi put je na početku bila s njima na okupu, ali cijelo vrijeme stavlja prste u usta (inače to radi kad joj je jako neugodno, kad se srami ili kad joj je teško) i nakon 5 minuta je u suzama dotrčala do mene u kutak i od tada je cijelo vrijeme bila kod mene. Na sam spomen da ostane unutra sama s nepoznatima i spoznaju da ju mi vani čekamo stavlja prste u usta i gleda plačućim pogledom. Inače i s nepoznatom djecom ne kreće u igru, srami se. Ja ju mogu razumjeti jer sam i ja jako povučen, sramežljiv i sl. No, vidim da želi na ritmiku ali joj je teško. Kako da postupimo da ne izazovemo kontraefekt? Hvala! Tata D.
Dragi tata,
vjerujem da Vam nije lako gledati Vašu djevojčicu kako se bori, s jedne strane s time da bi jako htjela na ritmiku, a s druge strane s time da joj to njen strah i nelagoda onemogućava. Jako je dobro da u ovakvoj situaciji možete djelomično razumjeti kako se ona osjeća jer je, kao što ste naveli, prema toj dimenziji temperamenta slična Vama.
Naime, naziv jedne dimenzije temperamenta je upravo "prva reakcija" odnosno ona govori o sklonosti pristupanju drugima ili povlačenju. Prema Vašem opisu čini se kako je Vaša djevojčica na tom kontinuumu više na strani povlačenja. Takva djeca se u novim situacijama osjećaju nelagodno i treba im više vremena da se opuste. Jako je važno da prihvatite tu njenu osobinu, jer vrlo je vjerojatno da će se ona tako ponašati u većini novih situacija. Stoga je bitno da se postepeno uključuje i da joj se pomaže u tome da se opusti bez da ju se gura u nešto.
U trenutcima kada joj je teško, empatički joj reflektirajte to što vidite na njoj. Možete joj reći: "Izgleda mi kao da bi htjela ići na ritmiku, ali da ti je teško ostati unutra bez nas.", "Nije ti lako odvojiti se od nas,", "Ne sviđa ti se ideja da budeš s njima sama unutra." i sl. Odnosno, time ćete joj dati do znanja da razumijete njezin osjećaj. Takve rečenice treba izgovarati bez imalo kritike i osude u glasu. Samim time što izgovarate na glas to što vidite kod nje, pomažete joj da se opusti jer joj pokazujete da ju razumijete i da je ok da se tako osjeća.
Naveli ste da kada joj je jako neugodno da onda stavlja prste u usta. To je neki njezin mehanizam kako da si pomogne da se smiri. Ako Vam smeta ta njena radnja važno je pomoći joj da razvije nove načine kako si može pomoći kada joj je neugodno. Također, u svakodnevici možete raditi neke vježbice opuštanja, masažice i slično kako bi s vremenom i ona sama naučila kako da se ona sama u određenim situacijama smiri.
Sve u svemu, čini mi se da jako dobro radite s njom i da i dalje trebate nastaviti tako da joj budete podrška i poticaj i da joj pokazujete kako je u redu da se osjeća tako kako se osjeća. Njoj jednostavno treba nešto više vremena i sasvim je u redu da ga dobije i na taj način se opusti i uključi kad se osjeti spremnom.
Sretno!
Tea Knežević, magistra psihologije,
praktičarka terapije igrom