Držala je tete za ruku i nije htjela sudjelovati u aktivnostima niti se igrati s drugom djecom, već kad bi se i odvojila od tete bi se sama igrala i promatrala što drugi rade. Isto tako nije htjela pričati s tetama do prošle godine. Tete u vrtiću (od kojih je jedna bila stalna, a drugu su do prošle godine stalno mijenjali) bi nam govorile da joj fali sigurnosti u sebe, ali nisu pokazale neki interes da joj pomognu da se uklopi. S djecom se počela lijepo igrati prošlo proljeće (kada su se ustalile dvije tete) i onda je došao lipanj kada su u vrtiću počeli spajati grupe i od onda je, pa sve do kad nije otišla na more (od 1.7. nije bila u vrtiću do 1.9.) plakala svaki dan da ne želi u vrtić, a kada je i bila u vrtiću je opet držala samo tete za ruku i nije se htjela igrati. Još od kad je bila mala nije se htjela igrati s drugom djecom. Kada bi vidjela da su u parku djeca (bilo poznata ili nepoznata) nije htjela u park. Sada hoće u park i interesiraju je druga djeca, ali ako joj se približi neko dijete odmah se makne. Ima par prijatelja koje zna čitav život, s kojima funkcionira, makar ni s njima, ako ih dugo ne vidi, ne želi pričati. Uvijek traži da smo ili muž ili ja prisutni dok se igra s drugom djecom, pa čak i onom koju pozna. Kada smo bili na moru upoznala je nove djevojčice i jako se htjela igrati s njima, ali je tražila da mi budemo uz nju i većinu vremena je s njima komunicirala preko nas (nama se obrati da kažemo nešto curici). Mi ju pokušavamo ne prisiljavati da se igra s drugom djecom (čitali smo da nije dobro prisiljavati dijete koje je tako zatvoreno, na igru s drugom djecom jer se sa time stvara kontraefekt) ali ju potičemo da sama odgovori ili kaže nešto djetetu s kojim se igra. Kada smo doma ne želi se sama igrati nego traži da se netko od nas dvoje igra s njom. Jako je emotivna i često reagira plačem (koji traje po 10 minuta), u nekim situacijama nam uopće nije jasan razlog zašto plače (npr. tata ju nije čuo što je rekla i nije pustio pjesmu koju je htjela i na to je reagirala plačem koji je trajao 10 minuta i nije htjela reći što ju muči, a tata je u međuvremenu shvatio što je htjela i pustio pjesmu ali je ona i dalje nastavila plakati). Inače kad je doma s nama ili s bakom, dedom ili tetom s kojima se često viđa (s bakom i dedom od svoje druge godine ide i na more bez nas) jako je vesela, pričljiva, zaigrana. Voli pjevati, plesati, igrati se s lutkama, gledati crtiće, slagati puzzle, slagati lego kocke, crtati, igrati se s plastelinom. Sve želi pomagati - od kuhanja, pranja suđa do brisanja prašine. Jako je spretna, ide na sport od prošle zime i dobro funkcionira na sportu (čak je sudjelovala na završnom natjecanju pred stotinom ljudi) makar i tamo baš ne priča puno, ali sudjeluje u svemu. Jako je inteligentna. Voli rješavati zadatke iz vježbenica prilagođenih njenom uzrastu. Prepoznaje sva slova, zna brojeve, broji… Pelene je skinula prije drugog rođendana. Ima jako bujnu maštu. Ima imaginarne prijatelje već više od godinu dana. Oni su joj prijatelji koji skoro svugdje idu s njom. Izmišlja priče o njima (što oni rade i gdje su bili). Mi puno s njom razgovaramo, mazimo ju, hvalimo, ne kritiziramo i odgajamo ju na način da poslušamo njene želje i ako je to moguće ih uvažimo. Ali granice postoje i zna se što smije, a što ne smije. Suprug i ja bi Vas molili za savjet kako da pomognemo djetetu da se više otvori, odnosno stekne sigurnost u sebe i da se samostalno počne igrati s drugom djecom? Također nas zanima kako reagirati kada ona počne neutješno plakati, a ne želi nam reći o čemu se radi i zbog čega uopće dolazi do takve burne reakcije? Unaprijed hvala. Mama L.
Draga mama,
baš mi je drago čuti da Vaša djevojčica ima kapacitet opustiti se i biti i vesela i pričljiva i zaigrana u nekim kontekstima koji su njoj poznati i ugodni. Prema njenim ponašanjima koja ste opisali, a koja su se javljala u vrtiću od samog polaska u vrtić pa do sada te prema tome kako sada funkcionira s drugom djecom može se vidjeti izražajnost nekoliko dimenzija njezina temperamenta.
Na dimenziji vezanoj uz prilagodbu na novu situaciju (kao što je npr. polazak u vrtić) Vaša djevojčica je izuzetno usporena, odnosno ima otežanu prilagodbu. Pretpostavljam da se to može uočiti i u ostalim, za nju, novim situacijama. Također, njezina prva reakcija je slabija, odnosno treba joj neko vrijeme da bi se u nekom novom kontekstu opustila i počela normalno funkcionirati, npr. kada upozna novu djecu u parku.
Kao što ste i sami naveli jako je važno da ju se zbog toga ne kritizira. Ipak, važno je poticati ju na način da joj se pomogne da se opusti, da joj se daju ideje kako da nekome pristupi i sl. Možete to činiti i kroz igru s njom gdje možete doslovno odigrati scenu koja se dogodila u parkiću i tada nju pitati ima li ideju kako je lutkica koja glumi nju mogla pričati s drugom djecom. Na taj način ona neće biti izravno u situaciji, te će biti opuštenija, a za sljedeći takav susret u parku imat će ideju kako bi to moglo izgledati, što joj onda daje veći osjećaj sigurnosti. Također, možete iskoristiti to što priča s imaginarnim prijateljima, da nešto od toga može isprobati i u komunikaciji s djecom. Svakako je važno uočavati i komentirati na glas njezine i najmanje pozitivne pomake, kao što je npr. to da sada želi ići u park.
Burne emocionalne reakcije mogu također biti odraz temperamenta djeteta. Ako uočite da i ugodne i neugodne emocije vrlo jasno i glasno izražava, tada je to urođeno, odnosno crta temperamenta. S druge strane, ako se radi samo o tome da nekada dugo plače a da Vam je nejasno zbog čega, moguće je da „skuplja“ neki osjećaj nezadovoljstva, pa onda na neki okidač koji možda i nije tako snažan odreagira snažno.
Bilo bi dobro kada bi ste kroz svakodnevicu komentirali što vidite na njoj, kako se osjeća. To mogu biti jednostavne rečenice kao što su „to te malo rastužilo“, „ljuta si jer...“, „čini mi se da ti je bilo malo neugodno u parku“ i sl. Takvim rečenicama, koje s vaše strane nisu emocionalno obojene, izravno ćete joj dati do znanja da su Vam njena stanja i osjećaji bitni te da je prihvaćena kako god da se osjeća. Ipak, kada se ponaša na način da ju ne razumijete jer npr. dugo plače, ok ju je prvo utješiti i pomoći joj da se smiri (i fizički i psihički). Dok joj pomažete da se smiri, ne morate joj pomagati da riješi svoj problem već je bitno samo da joj pokažete razumijevanje za njeno stanje (tugu), a tek kada se smiri onda možete komunicirati o tome što se dogodilo. Više o emociji tuge možete pročitati u sljedećem članku: https://klinfo.rtl.hr/roditelji-3/roditelji/bazicni-osjecaji-kod-djece-tuga/
Sretno!
Tea Knežević,
magistra psihologije, praktičarka terapije igrom