Kako da se postavimo prema kćerkici koja navečer ne želi ići spavati i stalno plače

Poštovana, zamolila bih Vas da mi pomognete! Imam kćer od 2 i pol godine i zadnjih tjedan dana ne želi ići spavati.

shutterstock_1735801265.jpg

Dosad smo imali rutinu presvući se, popiti bočicu, tata bih se pravio da spava jer ako je on budan ona ne bi htjela ići spavati, oprati zube i u sobu na spavanje s tim da bi ona sa mnom legla u krevet i zaspala bi za nekoliko minuta bez ikakvog uspavljivanja. Sada se jednostavno ne želi odvojiti od tate. Kad je ja krenem presvući ili dati bočicu bježi od mene i plače. Igra se s tatom do 1-2 ujutro i tada zaspi na trosjedu jer više ne može gledati od umora. U sobu neće nizašto. Jednu je večer toliko plakala da je povraćala. Bili smo kod pedijatrice, bolesna nije, a sumnjam da se čega boji jer je u sobi sve isto kao prije. Ništa se nije promijenilo. Još da napomenem, zadnjih pola godine nekako se odvojila od mene. Ja joj nisam zanimljiva za igru. Mi živimo u zajednici sa svekrom, svekrvom, bratom i sestrom od muža. Kod nas je uvijek puna kuća i sa svima se radije igra i provodi vrijeme nego sa mnom. Za mnom čak i ne plače kada idem nekuda, mogu kuda hoću što se nje tiče, kaže mi pa-pa i to je to. Dok za tatom plače. On kada dođe s posla ne može ni pojesti, mora se odmah s njom igrati, a ako neće to je toliki plač... užas! I za ostalim ukućanima isto plače, a kada se ja pokušam s njom igrat da na njih zaboravi, to traje jako kratko jer ako netko treći opet dođe mama više ne postoji. Nemam nikakvog utjecaja na nju, niti ona ikoga sluša. Sve joj se pušta samo da ne plače, a ona gotovo stalno plače radi nečega. I kad joj ja nešto zabranim ona normalno plače, tada drugi reagiraju da dijete ne smije plakat, ostat će “poremećeno”. Cijelo vrijeme mislim da je ona još mala i ne razumije jer je kasno počela govoriti i sada ne govori baš puno, ali vidim da dosta toga razumije. Što dalje vrijeme prolazi, s njom je sve teže i osjećam se jadno i bespomoćno. S njom ne možemo nikuda jer uvijek za nešto plače, čim joj više objašnjavamo ona više plače. Brine me to što mene odbacuje, a toliko gine za tatom. Probao ju je on uspavat i svi troje da skupa spavamo ali bezuspješno. Ona se samo želi s njim igrat. Par večeri tata nije bio kod kuće, ali su ostali u kući i opet se s nekim trećim želi igrat i ne želi spavat. Tako da više ne znam što da radim, muž i ja smo umorni i iscrpljeni od svega. Bojim se da će joj ovo preći u naviku, da će biti teže prekinut što duže traje. Molila bih vas da mi date neki savjet što se tiče spavanja. Za par mjeseci se selimo pa mislim da će onda bit lakše što se ovog ostalog tiče, jer kad smo ja i ona same ona je drugo dijete i puno je lakše. Što da navečer radimo? Kako da se ja i muž postavimo? Unaprijed zahvaljujem!

Draga mama,

vjerujem da vam situacija u kojoj se trenutno nalazite jako teško pada. Osim problema sa spavanjem, spominjete i problem Vašeg postavljanja granica djevojčici koje ona ne prihvaća, a ostali ukućani onda staju na njezinu stranu pa time pada u vodu vaš autoritet kao i prilika da se djevojčici daje do znanja da ste upravo Vi ti koji primarno brinete za nju i njezin osjećaj sigurnosti.

Opsujete da je donedavno bilo sve ok vezano uz njezinu rutinu odlaska na spavanje stoga je logičan zaključak da se u međuvremenu nešto novo dogodilo. Iako spominjete da nije bilo neke promjene, ipak se u njezinoj glavici nešto posložilo na određeni način koji joj sada otežava odvajanje od tate. Navodite da sada uspavljivanje izgleda tako da se kćerka i suprug igraju do 1-2 ujutro i da tek tada ona zaspi. Jako je važno da Vaš suprug, kao i vi, bude odlučan u tome da ju u večernjim satima ne zabavlja već da se eventualno rade neke, za nju, umirujuće aktivnosti kao što su čitanje ili pričanje priča, masiranje i sl. Isto tako bilo bi dobro da se u poslije podne izbjegava gledanje crtića i ostalog tv programa jer on jako stimulira djecu i može otežati zaspivanje.

Kažete da vaša djevojčica često plače i da, kada joj nešto objašnjavate, ona počne još više plakati. Često roditelji, iz najbolje namjere – da bi nešto olakšali djetetu, počnu objašnjavati ili opravdavati neki svoj postupak ili odluku. Ono što se pri tome zaboravi jest da je djetetu tada svejedno što mu govori jer su ga preplavile emocije. Dok je dijete u emociji (tuga, ljutnja, razočaranost, strah...) bitno mu je da mu pokažate razumijevanje za njegovo trenutno stanje.

Drugim riječima, ako dijete plače jer je tužno zbog nečega (npr. tata je otišao) važno je pružiti joj utjehu i reći joj da vidite ju je baš rastužilo to što je tata otišao. U redu je da dijete osjeti i iskaže emocije, u redu je da dijete plače – to svakako ne znači da će postati „poremećeno“. Dapače, puno je štetnije za djetetov emocionalni razvoj da se ignoriraju djetetove potebe ili emocije i da ga se odmah pokuša „izvući“ iz nekog neugodnog stanja. Svako neugodno stanje za dijete je prilika da se nauči nositi s određenom emocijom i da se nauči samoregulaciji.

Vjerujem da će Vam ipak biti puno lakše uspostaviti ritam i rutinu kada ćete biti u manjoj zajednici odnosno nakon što se preselite.

Sretno!

Tea Kneževićmagistra psihologije, praktičarka terapije igrom

Centar Proventus