Naime, ona je dugo čekano i jako maženo dijete, a inače je "teška", tvrdoglava, jako zahtjevna i vrlo temperamentna djevojčica, koja pri tom ima naglu narav. Puno je mazimo i ne kažnjavamo je fizički, niti smo galamili prilikom skretanja pažnje na nepoželjno ponašanje, već je na odlučno "ne" reagirala prekidanjem radnje do nekih 16-17 mjeseci, a kasnije smo jednostavno skretali pažnju na druge stvari što je do nekih njenih 21-22 mjeseci i funkcioniralo. Međutim, malo prije druge godine počeli su se javljati izljevi bijesa kod nje, no ne svakodnevno jer smo nastojali izbjegavati situacije koje ih potiču. Kada se jave izljevi, prilično su snažni i dugotrajni, te se nije moglo doprijeti do nje. Ignorirali smo i nekako je prolazilo. Međutim, nakon rođenja druge curice stvari su se pogoršale i sada je to već došlo do točke da se ne znamo postaviti prema njoj. Na bebu je prvo reagirala ignoriranjem, mi je nismo forsirali ni na kakav kontakt, a sada par puta na dan kaže draga i pomazi je po glavi, a mi je pohvalimo za to. To je sav odnos s bebom.
S njom se jako puno priča, međutim, ona je dijete koje ne želi slušati kad joj se priča, već odmah radi nešto drugo kako bi pokazala da je nezainteresirana. Veliki problem je i njezin loš razvoj govora, koji, po mom laičkom mišljenju, odgovara djetetu od 18 mjeseci a ne od 26. Tako da ona ne zna ni izraziti kad nešto želi, što također zna rezultirati frustracijom. Ali razumije jako dobro kad joj se govori.
Kako vrijeme prolazi, ljubomora je sve jača. Plakanje za svaku sitnicu, skretanje pažnje na sebe nekim nedozvoljenim radnjama (diranje telefona, daljinskog i sl.) mogu prihvatiti i donekle suzbiti, ali svakodnevne izljeve bijesa koji dođu iznenada ničim izazvani (npr. dok je uspavljujem i mazimo se) pri kojima divljački urla, baca se po podu, mlatara rukama i nogama, čupa se, pa čak i u par navrata mene udara, ne mogu tolerirati. Pokušavala sam ignorirati, no postajalo je sve gore i bojim se da se ne povrijedi. Nije zanemarena, jako puno joj se pridaje pažnje i ljubavi, igra se s njom, ide u šetnje sama s nama bez bebe, oko nje su stalno baka, deda, tetka, dnevna rutina joj nije mijenjana, i dalje je svi jako puno mazimo, ljubimo, govorimo da je volimo, ali ne vrijedi. Kad čuje da beba plače, automatski počinje histerizirati (vjerojatno je to okidač jer zna da bebu moram podići ili presvući ili nahraniti), pri čemu joj ja uporno pokušavam objasniti da mama mora bebu npr. uspavati pa ćemo se nas dvije igrati. Međutim, to ne vrijedi, ona i dalje histerizira i ne dopušta da je uspavam, što naravno situaciju još više pogoršava s obzirom na to da je beba nervozna od nespavanja i traumatizirana od njenog urlanja pa i ona plače. Pokušala sam je uključiti u aktivnosti oko bebe primjerene njenom uzrastu, no ona odbija i ne želi sudjelovati, niti je to zanima. Pokušavala sam joj objasniti da je beba mala i da plače jer je gladna ili pospana, pa čim je nahranim dolazim k njoj da se igramo i plešemo, ali ona me ili ne razumije ili ne želi saslušati. Išla sam i dotle da sam bebu znala ostavljati da plače (zbog čega samu sebe mrzim) da ne bih prekidala igru s njom. Ne vrijedi, jer u nekom momentu moram prekinuti i, naravno, ona opet bjesni. I da budem iskrena, u dva navrata je imala takav napad bijesa u kojem je mene čupala i udarala, zbog čega sam ja na rubu živaca reagirala tako da sam je rukom po peleni lupnula par puta i izgalamila se jako na nju da to ne smije raditi i da je ružno da se mama udara. Čak bi na par sekundi prestala nakon toga, ali onda ponovno počne svom silinom. Stidim se svog postupka, jednostavno u tom očaju i umoru nisam reagirala pravilno, ali ne mogu i nikad joj neću dopustiti da me udara, grebe ili čupa.
Dakle, primijenila sam mnoge metode za koje sam znala, ali kod nje to jednostavno ne pali. Na bebu ne nasrće, ali vidim da je bijesna na mene zbog nje, i da je sve to ponašanje rezultat ljubomore, mada iskreno ne znam više ni sama koliko tu ima i bezobrazluka.
Znači, pokušala sam razgovarati i objašnjavati, pokušala sam je uključivati u aktivnosti, pokušala sam napade bijesa smiriti tako da je grlim, ljubim, nosim, pokušala sam ignorirati te napade, pokušala sam i "time out" tako da je zatvorim u sobu (na to najgore reagira), pokušala sam i galamom i po peleni - ništa ne vrijedi. Žao mi je bebe jer ne mogu biti na dvije strane, pa oko bebe samo obavim što moram (presvučem, podojim i uspavam) zbog čega mi je teško, a onda se bavim starijom kćeri.
Molim vas za savjet šta činiti s ovakvim djetetom, kako da se postavimo, jer sam više na rubu živčanog sloma, a iskreno i zabrinuta sam da ne postane još gore. Oprostite na predugačkoj poruci, ali željela sam što detaljnije opisati problem. Unaprijed vam zahvaljujem na odgovoru! S poštovanjem, mama.
Draga mama,
Za početak, hvala Vam na iskazanom povjerenju. Vidi ste da ste jedna divna mama koja se silno trudi u odgoju svojih dviju djevojčica. Prema svemu što ste opisali čini se da ste mama s puno ideja, strpljenja i volje da prema svojim djevojčicama postupate najbolje moguće. Normalno je da se uz sve to ipak ponekad javljaju izazovne situacije u kojima je teško naći najbolji pristup. Naveli ste da ste, unatoč “teškom” temperamentu svoje starije djevojčice, uspijevali na ok način postaviti granicu i da je to funkcioniralo do prije desetak mjeseci.
Vjerojatno ste već upoznati s time kako je normalno da djeca oko druge godine počnu ispoljavati otpor i ulaze u takozvanu “ne” fazu koja može biti izuzetno frustrirajuća i za njih i za roditelja. U tom razdoblju važno je da se dijete u nekoj mjeri nauči samoregulaciji emocija. Izbjegavanjem situacija koje dovode do izljeva bijesa, djetetova frustracija se ne rješava već “čeka” neki novi okidač kada će se javiti. Kod nje je taj okidač bilo rođenje vaše druge djevojčice. Kroz ispade bijesa važno je da se dijete uopće nauči smiriti, a u tome mu je potrebna pomoć odrasle osobe. Naime, dvogodišnje dijete ne zna kontrolirati svoje emocije niti ponašanja koja su posljedica nekog emocionalnog stanja. Drugim riječima, kada bude isfrustrirano vrlo vjerojatno će imati ispad bijesa zato što još nije naučilo neki drugi način na koji može kanalizirati svoju frustraciju. Spominjete i usporeni razvoj govora koji može također stvoriti pojačanu frustraciju i otežava joj da se na drugi način izrazi.
Vjerujem da se trudite puno pričati s njom no ne smijemo zaboraviti kako govor nije primarno sredstvo izražavanja djeteta. Da bi nešto poslušali i razumjeli u to trebaju uložiti dosta energije pa je stoga jako važno dozirati sadržaj i prilagoditi rječnik kada se govori djetetu. Iako ona slabije govori, važno joj je kratkim i jasnim rečenicama postavljati granicu. Uz to, jako je bitno da joj se za svaku granicu koja joj se postavi pruži neka alternativa, odnosno predloži neko drugo ponašanje, kroz koje može zadovoljiti svoju potrebu. Na to drugo ponašanje treba ju izravno usmjeriti i pokazati joj primjerom kako to može raditi. Na primjer, ako u frustraciji udara sebe ili nekoga drugoga može joj se reći: “Baš si ljuta! Ali ja nisam za udaranje/ti nisi za udaranje! Možeš udarati u jastuk/plišanu igračku…” Ključno je to, da se dijete uputi i potakne na neka druga ponašanje kojima ne ozljeđuje sebe ili druge, a kroz koja zadovoljava svoju potrebu (u ovom slučaju izbacuje ljutnju, frustraciju).
Time što ste ignorirali neke njene ispade, vjerujem da ste htjeli izbjeći zamku da joj dajete negativnu pažnju. Ipak, to ponekad može samo dodatno isfrustrirati dijete. Stoga je bitno kroz rečenicu dvije iskazati djetetu empatiju (“Vidim da si jako ljuta”), na kratak i jasan način kao da izgovarate neku nepobitnu činjenicu izreći granicu (“telefon nije za bacanje”) te joj dati jasnu i privlačnu alternativu (“možeš bacati ove loptice/plišance, papire…”). Važno je da se u trenutcima njezinih ispada manje fokusirate na to što ona tada konkretno želi, a više na to da joj se pomogne da se smiri, jer to je nešto što dijete treba naučiti. I sve dok to ne nauči vrlo vjerojatno će se ispadi i dalje javljati. Upravo zbog toga nije dugoročno rješenje da joj se podilazi kako bi se te situacije izbjegle, već je bitno da u situacijama kada se javi ispad njenu energiju preusmjerite u nešto što nije štetno za nju i za druge i pomognete joj da se smiri.
U nastavku sam navela nekoliko linkova gdje možete naći članke koji bi Vam mogli biti zanimljivi s obzirom na problematiku koju ste opisali: Kako se nositi s djetetovom ljutnjom, Što učiniti kada je dijete ljubomorno?, Kako uskladiti temperament roditelja i djeteta.
O ljutnji kod djece i njezinoj manifestaciji možete puno naučiti sebe i svoje dijete preko terapeutskih priča Kad je ljuta, macu boli trbuh; Kad je ljut, zeko se ozlijedi; Kad je ljuta, vjeverica ne sluša i Kad je ljut, nilski konjić grize. Naručiti ih možete OVDJE.
Ukoliko ćete imati dodatna pitanja ili potrebu za savjetovanjem možete se javiti nama u Centar Proventus ili nekom drugom stručnjaku.
Sretno!
Tea Knežević, magistra psihologije, praktičarka terapije igrom