Djece koja galame i vrište se uplaši. Jedan dječak ju je grublje gurnuo prošlo ljeto. Ne znam koliko je to zapamtila, a ovog ljeta i dalje želi ići na igralište, ali se boji djece. Čim joj netko pristupi da bi se igrao s njom, ona se počne skrivati iza mene i govoriti da je uzmem u naručje, nekad čak traži i da idemo doma. Ako se počne penjati na tobogan i dođe drugo dijete, ona odmah počne tražiti način da siđe ili mene traži da ju uzmem. Moram napomenuti da je jedinica i da je od rođenja sa mnom. Jako je vezana uz mene i mirnije je prirode, povučenija i stidljiva. Kako da joj pomognem da se počne igrati s drugom djecom? Unaprijed hvala.
Draga mama,
opisujete svoju kćer kao povučenu, mirnu i stidljivu. Zaista su neka djeca, a i odrasle osobe po prirodi povučeniji, mirniji te nemaju toliku potrebu za kontaktom s drugim ljudima. Vrlo je vjerojatno da spada u skupinu introvertiranih pojedinaca pa joj mirnije igre s manje djece i buke jednostavno više odgovaraju. Karakteristika introvertirane djece (ali i odraslih) jest da su povučeniji, u novim kontaktima im treba više vremena da se opuste, ali odlično funkcioniraju jedan na jedan i u poznatom okruženju s bliskim ljudima. Kod njih postoji jedna sklonost ka smirenoj, opuštajućoj okolini, bez previše vanjskih podražaja, kao i povlačenje pred osobama i događajima koje ne poznaju dobro. Više o karakteristikama introvertiranog djeteta možete pročitati na: https://klinfo.rtl.hr/djeca-2/predskolci/introvertirano-dijete-cesce-trazi-mirniji-kutak-bez-puno-podrazaja-gdje-ce-se-fokusirati-na-svoje-misli-i-osjecaje/
Vjerujem da biste jako željeli pomoći Vašoj djevojčici da se opusti i upusti u igru s drugom djecom. Važno je da joj pokažete razumijevanje za njeno trenutno stanje te da ju ne požurujete i ne tjerate da se uključi u igru s drugima dok ona sama ne pokaže interes za to. To što s jedne strane želi ići na igralište te se na neki način okružiti drugom djecom, ali s druge strane bojati kada joj drugo dijete priđe, samo govori o tome da se tada ne osjeća dovoljno sigurno i da joj je ipak potrebna Vaša podrška. To svakako treba poštivati, a s vremenom ju, malo po malo i komentarima ohrabrenja (primjerice „Baš te prestrašila ova curica koja je došla do tebe, tu sam s tobom“, „Znam da te strah otići do ljuljačke, ali ja sam s tobom“, „Jako si hrabra što si ostala na toboganu kada je došao drugi dječak.“ i sl.) podsjećati da je sve uredu, da ste Vi tu i da kad joj to bude ok, da može dopustiti kontakt s drugom djecom. Vjerujem da će se malim koracima, uz Vašu pomoć i podršku, uspjeti osloboditi neugode koju osjeća pri kontaktu s drugom djecom. Ako primijetite da se vremenom njen strah povećava slobodno se javite psihologu koji bi Vas mogao dalje savjetovati kako da olakšate svakodnevicu svojoj djevojčici.
Jelena Borić, magistra psihologije