Moj 2-godišnjak ušao je u fazu tvrdoglavosti i ne sluša nas

Poštovani, nadam se da ću moći od Vas dobiti pokoji koristan savjet. Naime, moj sin koji ima 2 godine se često ponaša tvrdoglavo.

shutterstock_1735801265.jpg

Kada idemo u šetnju vrlo često legne na tlo i ne želi dalje hodati. Radi se o kratkim šetnjama koje mu ne stvaraju nikakav napor. Nekada mu je cilj da ga nosiš, nekada ni to ne pomaže već se otima i ne želi da ga se diže s tla. Ne želi se držati za ruku kada je u šetnji. Kada je više ljudi u kući voli se popeti na stolicu u dnevnom boravku i skakati u ruke onome tko je pored pri čemu zna pasti nezgodno. Naravno da ga supruga i ja u tome spriječimo kada možemo, no nekada niti ne stignemo reagirati. Vjerujem da su svi navedeni problemi samo njegov način da dođe u centar pažnje, no nije mi jasno što da poduzmemo kada se to dogodi? U vrtiću kažu da zna biti "tvrdoglav" ali je miran u šetnji, za vrijeme obroka i generalno u svojoj grupi. Puno hvala na Vašoj pomoći! Luka

Dragi tata,

vaš sin se sada nalazi u fazi takozvane “terrible two” koju karakteriziraju brojni izazovi odgoja djeteta, a uglavnom traje od 1,5 godine do 3. godine djetetova života. U ovoj fazi djeca su posebno zahtjevna jer često pružaju otpor roditeljskim zahtjevima i testiraju granice. Dvogodišnjaci mogu biti vrlo aktivni i imati veliku želju za istraživanjem svijeta oko sebe na brojne načine, za koje se često treba i postaviti granica. Stoga u ovoj dobi djeca često čuju “ne”, “stani”, “nemoj” i slična upozorenja i zabrane. Također, sad još nemaju dobro razvijen govor kako bi jasno izrazila svoje želje i potrebe, pa emocionalna stanja uglavnom izražavaju kroz ponašanje – skakanje, bacanje, tantrume i sl. U drugoj godini djeca shvaćaju da mogu nešto odbiti i da mogu u nekoj mjeri samostalno odlučivati pa stoga to naveliko koriste. Tako i Vaš mališan zna da može reći “ne” i ne dati Vam ruku u šetnji.

Dakle, opozicionalnost djeteta je normalna u ovoj dobi. Za roditelje to može biti vrlo stresno jer konstantno moraju postavljati granice, ali ako se to radi na ok način, kada prestane ova faza razvoja roditelji i dijete će imati skladan odnos povjerenja i prihvaćanja.

Pri postavljanju granica bilo bi dobro da koristite tri koraka od kojih je svaki izuzetno bitan. Prvi korak je imenovati djetetovu želju ili potrebu (npr. Znam da želiš skakati sa stolice), drugi korak je kratko i jasno postavljanje granice (npr. ali sa stolice se ne skače) i treći korak je davanje izbora kojim dijete također može zadovoljiti svoju potrebu ali na Vama prihvatljiv način (npr. možeš stati ovdje kod vrata i skočiti do ove igračke ili možeš skočiti na mjestu da vidimo koliko visoko možeš skočiti). Važno je da alternative koje mu ponudite budu za njega privlačne te ga na neki način motivirate na njih. Pa mu tako vi možete pokazati kako drugačije može skakati. Ako dijete samo sluša “Ne!” to će ga dodatno frustrirati, a onda će i njegovo ponašanje biti lošije. Ponekad je bolje djetetu dati jasnu I potvrdnu uputu nego mu reći što da ne radi. Npr. Umjesto “nemoj trčati” bolje je reći “važno je da sad hodaš uz mene”.

Najvažniji izazov ovog razdoblja je da se granice postavljaju na djetetovo ponašanje, a da se djetetu iskazuje prihvaćanje neovisno o njegovu ponašanju. Pa tako i kada radi nešto što ne bi trebao bitno je da “poruku” koju dobiva od Vas razumije na način da ne prihvaćate njegovo ponašanje, ali da njega volite bezuvjetno. Na taj način sačuvat ćete odnos s djetetom.

Ukoliko želite pročitati dodatan sadržaj o postavljanju granica djetetu možete pročitati neke od članaka na web stranici Centra Proventus.

Sretno!

Tea Knežević, magistra psihologije, praktičarka terapije igrom

Centar Proventus