Mlađi ima 14 godina i živi u blizini s mojim roditeljima jer smo kuću u kojoj smo svi prije živjeli moj sadašnji muž i ja prenamijenili za posao od kojeg svi imamo koristi. U braku smo četiri godine. On je od mene stariji 15 godina i ima već odraslu djecu i unučad. Problem je u tome što meni nedostaje moje dijete kao i ja njemu, a stvar pogoršava to što su moji roditelji već stariji i nije im lako s tinejdžerom izlaziti na kraj, iako oni to nikad ne bi priznali. Kod svojih spavam dvaput tjedno i odlazim svaki dan 2-3 sata kad on nije u školi, ali više nam to nije dovoljno. Kad sam predložila mužu da više budem tamo ili da on preseli k nama jer sad za to ima uvjeta, on je strašno negodovao. Rekao je da ne razumije zašto ja uopće tamo i toliko idem, da on nije dijete, da je naš odnos nenormalan i da nema šanse da bi on s njim živio jer je posesivan i razmažen. Vjerojatno ne mogu biti objektivna u vezi svog djeteta. Odličan je đak, voli prirodu, jako smo slični pa imamo mnogo toga zajedničkog. Ne znam može li to njemu smetati? Meni je to zvučalo kao ucjena jer ja sad moram birati između njih dvojice, a jasno je što bi svaka normalna osoba napravila. Bitna informacija je i to da je moj sin osam mjeseci imao probleme sa želucem i crijevima, te se nakon svih pretraga posumnjalo u psihosomatsku prirodu simptoma - strah, nesigurnost, odbačenost... Uz taj zajednički posao imam i svoj, dobru plaću i mali stan te razmišljam o preseljenju doslovno u idućih nekoliko dana jer mi je muž rekao da slobodno iselim jer on ne može živjeti ni s kim u tim godinama, da treba mir. Najviše me povrijedilo to što mi je rekao da bi se on mene lako "riješio u glavi" da njegova egzistencija (i njegove djece) ne ovisi o meni (jer ja vodim zahtjevan dio tog zajedničkog posla). Ja sam mu rekla neka uključi i osposobi svoju djecu. Smatram da nemam izbora nego otići i uzeti svoje dijete sa sobom. Što da učinim? M.
Draga mama,
nažalost (ili sreću) ne mogu Vam dati direktan odgovor što da učinite, no mogu Vam pomoći da sami dođete do rješenja.
Rekli ste da je jasno što bi svaka normalna osoba u Vašoj situaciji napravila – što ste pod tim mislili? Podudara li se to s onim što biste Vi željeli napraviti?
Jeste li razgovarali sa sinom o cijeloj situaciji? Želi li on živjeti s Vama? Ukoliko želi, smatrate li Vi da je posesivno što 14-godišnjak želi vrijeme provoditi s majkom?
Kako gledate na argumente svog supruga? Smatrate li da je u redu da Vas stavlja u poziciju da morate birati između njega i sina? Je li za Vas u redu njegov stav da ne želi živjeti s Vašim sinom jer mu treba mir?
Moje mišljenje je da je moguće da je Vaš sin imao psihosomatsku reakciju kroz probleme sa želucem i crijevima zbog trenutne obiteljske situacije. Smatram da dijete treba roditelje, posebice u ovom osjetljivom periodu u kojemu se nalazi Vaš sin. Odnos s bakom i djedom ne može nadomjestiti odnos s roditeljima i nikada nije isti kao onaj roditeljski.
Što ćete učiniti ili ne, ovisi samo o Vama. Vjerujem da će Vam se kroz razgovor sa sinom/suprugom stvari iskristalizirati i da ćete donijeti odluku s kojom ćete Vi biti mirni.
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener