Na primjer, ako smo u trgovini, pet puta mu moram reći da se pomakne da neko prođe, da ne dira nešto, kod kuće neće pospremiti igračke, neće pospremiti ništa svoje. To i nije toliki problem, koliko njegov odnos prema meni, ocu i ostalima. Svađa se, neće poslušati, ako mu kažem da ću ga kazniti (npr. nema crtića taj dan) on histerično počne plakati. Srce mi se cijepa, jer ne znam kako da mu priđem da mi se otvori, da vidim u čemu je problem, počela sam izbjegavati bilo kakav vid bliskosti s njim posljednjih dana, a ne želim to, jednostavno ne znam što da radim. Zabrinuta mama
Poštovana,
čini mi se kao da Vaš dječak često testira granice s Vama. Djeca u dobi između 3. i 6. godine imaju prvu fazu formiranja identiteta, kada ga formiraju na temelju povratnih informacija iz okoline. To također uključuje testiranje granica, kada proučavaju kakva je reakcija okoline kada se oni ponašaju suprotno pravilima.
Vidim da Vam je zaista teško i da se nalazite u jednoj zahtjevnoj situaciji, u kojoj niste sigurni kako postupiti. Ono što kao roditelj možemo uvijek napraviti, kada nismo sigurni što bi trebali je reflektirati djetetove osjećaje. Čak kada postavljamo i granice, uvijek je važno probati prvo reflektirati emocije djetetu.
Naime, s imenovanjem emocije, dajemo do znanja djetetu da ga vidimo, da ga čujemo, da ga razumijemo. Emocija je tu prisutna i nije pod djetetovom kontrolom, tako da ne bi trebali dijete regulirati zbog same emocije, nego zbog ponašanja koje je neprimjereno kao rezultat te emocije. No, ako prvo imenujemo emociju i pošaljemo djetetu poruke razumijevanja i pažnje, lakše ćemo prevenirati ponašanje te pomoći djetetu da uspostavi samoregulaciju. Na primjer: dijete je u trgovini i ne želi propustiti gospodina da prođe. „Marko, čini mi se kao da ti se ne da baš sad pomaknuti i da ti se baš sviđa tu stajati, no prolaz nije mjesto za stajanje, jer drugi ljudi ne mogu prolaziti. Možeš stati tu pored mene ili kraj police s voćem.“ U slučaju otpora ili burne reakcije „ Vidim da ti se ne sviđa što se moraš pomaknuti, no prolaz nije mjesto za stajanje…“.
Ono što je najvažnije pritom je da mu sve to govorite mirnim tonom, odnosno da ne prenosite svoju uznemirenost ili možda ljutnju u komunikaciju, jer bilo kakva emocija izaziva sličnu emociju, bez obzira na sadržaj komunikacije. Znam da je to ponekad teško, no djeca uče i upijaju od nas pa će teško usvojiti samoregulaciju, ako ona nije prisutna kod odraslog. Možda će trebati vremena da se prekinu naučeni obrasci ponašanja, no vrlo vjerojatno ćete brzo vidjeti promjenu na djetetovim reakcijama, ako Vaša prva reakcija bude empatija pa onda postavljanje granice. Toplina, razumijevanje i pažnja su uvijek pravi odgovor na dječji problem, jer to je vrlo često sekundarna namjera djetetovog neprimjerenog ponašanja.
Sretno!
Maja Bonačić
dipl. psiholog, praktičarka terapije igrom