Kad je uzmem u ruke, ona opet ne prestaje plakati i vrištati. Čim siđemo, plač i vrištanje prestaju. Što da radim, molim Vas za pomoć i savjet?
Draga mama,
vjerujem da ste iznenađeni promjenom ponašanja koje iskazuje Vaša curica i da niste sigurni kako joj pomoći. Burna reakcija koju Vaša kćer iskazuje ukazuje na moguću prisutnost velikog straha koji se pojavljuje pri vožnji javnim prijevozom. Osjećaj straha javlja se kao odgovor na nešto što procijenimo ugrožavajućim za nas. Kada osjetimo strah, javljaju se i promjene u tijelu koje pripremaju tijelo za suočavanje s procijenjenim izvorom opasnosti ili za bijeg iz ugrožavajuće situacije. Kažete da taj strah nije ranije bio prisutan. Osim urođenih strahova postoje i razvojni strahovi koji se pojavljuju u jednom periodu života, traju neko vrijeme te postepeno nestaju. Drugu godinu života, osim straha od odvajanja, naglašen je i strah od jakih zvukova, nepoznatih ljudi, velikih objekata kao i drugih neobičnih stvari. Osim ove vrste strahova, postoje i naučeni strahovi koji su izazvani nekim okolinskim uzrokom. Ono što je bitno da je za nju njen strah, bilo naučen ili razvojan, vrlo ozbiljan i važan.
Bitno je imati na umu da je Vaša curica još uvijek jako mala te nema ni kapaciteta ni znanja kako verbalizirati ono što ju muči te čini to kroz ponašanje (viku, plač i sl.). Ono što ste opisali samo je manifestacija njenog velikog unutarnjeg nemira i straha. U situaciji kada ju preplave emocije Vaša curica se jako teško regulira i u tome joj je potrebna Vaša pomoć i podrška. Iza osjećaja straha stoji potreba za zaštitom i sigurnošću. Tada je važno pomoći djetetu nositi se s tim strahom i prije svega pružiti mu utjehu i razumijevanje. Ono što joj možete reći jest nešto poput: “Mama je tu“, „Ja sam tu s tobom“, „Pazim na tebe.“.
Vjerujem da je putovanje javnim prijevozom nužnost u velikom gradu te joj možete olakšati putovanje tako da proces privikavanja bude postepen. U slobodno vrijeme možete samo stajati na stanici i gledati tramvaje kako prolaze. Zatim se probajte voziti jednu stanicu, zatim dvije, kasnije postepeno produljivati vožnju. Bitno je pratiti njene reakcije. Također, možete joj ispričati priču o curici koja se vozi tramvajem te joj možda kroz priču umanjiti strah. Osim kroz priču, možete se igrati da se vozite tramvajem ili to činiti indirektno kroz figurice (npr. medo se vozi tramvajem).
Dodatne informacije o osjećaju straha kod djece možete naći i u ovom članku : https://klinfo.rtl.hr/roditelji-3/roditelji/bazicni-osjecaji-kod-djece-strah/
Jelena Borić, magistra psihologije