Unatrag oko mjesec dana ona je razvila strah, usudila bih se reći skoro pravu fobiju, da ćemo mi svi (ja, tata i braco) nestati kada ona zaspi. To rezultira time da se ona panično boji zaspati navečer, plače, jeca, potpuno se izbezumi, sjedi u krevetu, ne želi ni leći, na kraju jako teško zaspi, čvrsto stisnuta uz mene, budi se povremeno i rukicom provjerava jesam li ja još tamo... Nikakvi razgovori i objašnjavanja naravno ne pomažu, rutina oko spavanja nam je ista oduvijek, nije bilo nikakvih promjena ni stresnih situacija u našim životima, tete u vrtiću nisu primijetile nikakve promjene niti probleme s njom. Nije pomoglo ni to što ja uistinu sve prekidam i idem s njom spavati u 9 sati navečer i stvarno budem s njom do jutra, ne ostavljam ju (dok nismo imali problema, ja bi se naravno ustala kad bi ona zaspala i bilo je sve ok sa spavanjem do sada). To sada traje već više od mjesec dana, ne vidim nekog pomaka niti poboljšanja, a obiteljska dinamika nam je uistinu jako narušena jer naš dan prestaje u 9 sati navečer. Razmišljali smo i o odlasku psihologu samo nisam sigurna trebamo li još malo pričekati i koliko joj vremena još dati da to preraste (ja se iskreno nadam da je samo faza i da će to stvarno prerasti).Unaprijed hvala na odgovoru!
Draga mama,
Ovo što opisujete neka je vrsta separacijske anksioznosti. Naime, djeca ne razumiju što se događa kada zaspu i smatraju to jednim načinom odvajanja od drugih. Uz konstantno ponavljanje da ste vi svi tu uz nju i da ćete biti s njom čim se probudi važno je razmisliti o različitim načinima kako se Vaša djevojčica može opustiti u večernjim satima, prije nego što ide spavati. Znači osmisliti neke rituale ili opuštajuće aktivnosti kako bi joj se i um i tijelo opustili. Na taj način bi se trebao smanjivati intenzitet njezine reakcije.
Iz nekog razloga se sada javio taj strah. Možda je neki stvarni događaj (kojeg okolina nije ni uočila) ona protumačila na strašan način ili je strah možda rezultat ružnog sna… U svakom slučaju, ni njoj nije lako dok ga proživljava. U redu je potražiti psihološku pomoć. Teško je reći koliko vremena bo joj za to moglo trebati i na koji način će ga uspjeti savladati. Ukoliko se odlučite za stručnu pomoć, taj vremenski period bi se trebao skratiti.
Tea Knežević, magistra psihologije, praktičarka terapije igrom