Prije tačno 3 mjeseca je krenuo u vrtić (mali privatni vrtić sa sedmoro djece, u kojem je on najmlađe dijete) i do sada nije bilo problema. Točnije, od kako je krenuo u vrtić, od kako ujutro ustane, pa dok ne dođe tamo, konstantno je plakao i pitao zašto mora ići. Ali kada bi došao, nije bilo problema, igrao se s djecom i uklopio se u grupu. Nama uvijek govori da mu je u vrtiću lijepo, da voli djecu i tetu (inače već od 16 mjeseci govori i već dugo s njime možemo normalno razgovarati, jer je vrlo komunikativan). U posljednje vrijeme, možda neke dvije sedmice unazad, kod kuće pokazuje veliku nervozu, jako je plačljiv čim mu želimo nešto predložiti ili ga upozoriti da ne radi nešto, a posljednja 3 dana je takav i u vrtiću. Jutros mi je odgojiteljica rekla da on plače i kada mu netko kaže nešto dobro ili kada ga nešto upita. U našem domu u posljednje vrijeme sam ja malo više odsutna i zabrinuta, jer je moja mama prošla težak operativni zahvat, ali i to je sada prošlo i ja sam se vratila u normalan raspored. Kada se radi o kontaktu s drugom djecom, jako je druželjubiv, uvijek se želi igrati s drugom djecom i poziva ih sam na igru kada se nađe u društvu i tu zaista nemamo nikakvih teškoća, osim što su nam ti susreti s drugom djecom, izvan vrtića, zbog obaveza, ograničeni na vikende. Još samo da napomenem da su sina prije polaska u vrtić čuvali moja majka i mužev otac po jedan dio dana i da su oni jako, jako popustljivi, pa je s njima navikao da sve bude prilagođeno njegovim potrebama i zahtjevima. I prije polaska u vrtić, on je kod kuće baš slabo jeo i to samo 4-5 vrsta hrane, a od polaska u vrtić jede baš sve, ali opet samo tamo. Da li je moguće da je on toliko uplašen i pod pritiskom u vrtiću da teti ne smije pružati otpor? Ili je jednostavno dijete koje mnogo traži, jer već sada čita, voli da mu se čita, razgovara s njim, objašnjavaju stvari, posebno o vozilima i svemiru i vrlo je bistro i elokventno dijete. Inače ova teta je zaista kvalificirana, obrazovana, jako iskusna i tražena u našem gradu, čuvala je generacije i generacije djece, tako da iskreno ne sumnjam u njene sposobnosti.Nadam se da sam dovoljno jasno postavila pitanje i da ćete mi moći dati savjet kako da radimo na ovoj plačljivosti, osjetljivosti, razdražljivosti... Majka MP
Draga mama,
kako vidim u posljednja tri mjeseca kod Vas su se dogodile dvije značajnije promjene: polazak djeteta u vrtić i bolest majke. One su i od Vas, kao odrasle osobe, zahtijevale određenu razinu prilagodbe. I sami kažete da ste zbog brige oko majke bili pomalo odsutni i trebalo Vam je vremena da se vratite u uobičajeni raspored, što je posve normalno i očekivano s obzirom na cjelokupnu situaciju.
No, djeca su mala bića koja tek uče kako se nositi s promjenama u okolini i vlastitim emocijama. I nama odraslima nekad bude teško, a imali smo puno više vremena za naučiti kako se samoregulirati.
Spomenuli ste kako su Vašeg dječaka prije polaska u vrtić čuvali Vaša majka i mužev otac. Vrtić je sada za njega nova situacija. Ne samo da mora biti odvojen od Vas i drugih poznatih i za njega sigurnih ljudi, već se nalazi u novom prostoru, s puno novih pravila i zahtjeva za njega. Neka djeca se brže prilagode, neka sporije, također neka djeca negoduju odmah po polasku u vrtić, neka negoduju s vremenskim odmakom. Odnosno u početku se čini da sve teče bez problema, a reakcija se pojavi tek kasnije kada dijete shvati da sada u vrtić ide svaki dan i da ima obvezu tamo boraviti. On je u početku pokazivao određen otpor tako što je plakao i pitao zašto mora ići tamo, no kada bi došao nije pokazivao da mu je teško. Ipak postoji razlika između iskazanih ponašanja i emotivnih stanja. Neka situacija istovremeno može biti i ugodna (naveli ste da je društven, pa se brzo počeo igrat s drugom djecom i uklopio u grupu), ali kao što sam već navela, ona je za njega i nova i nepoznata što ipak zahtjeva prilagodbu. Sada imamo novu situaciju koja od njega zahtjeva prilagodbu, a promjene su se dogodile i doma, u dobro poznatoj, inače sigurnoj situaciji što je vjerojatno samo usporilo proces prilagodbe.
Kako mi se čini sada ste zabrinuti jer plače i kada mu netko kaže nešto lijepo ili ga nešto upita. Ponekad, kada nam se čini da dijete plače bez veze, trebamo razmisliti ima li taj plač zaista ima veze sa situacijom koja se dogodila neposredno prije ili je odraz neke nakupljene djetetove frustracije koju onda i neke manje značajne situacije samo potaknu? Djetetu sada treba pomoći da se nauči nositi s neugodnim emocijama. Također potrebno ga je usmjeriti da na drugi način iskazuje ono što ga muči, a u svemu tome mu treba pomoć i podrška odraslih.
Važno je samo da mu dopustite da bude tužan. Ponekad roditelji u najboljoj namjeri pokušavaju skrenuti djetetovu pažnju na nešto lijepo te ga na taj način utješiti, no to nije potrebno. Tada mu trebate pomoći da se opusti bez dodatnih objašnjavanja. Svaka emocija je tu s razlogom i treba se proraditi. Stoga, svaki puta kada se rasplače treba mu dati do znanja da razumijete da mu je jako teško i da vidite da ga nešto muči. Pokušajte ne tražiti razloge u situacijama koje su ga rasplakale, nego se bavite njegovim stanjem, pružite mu utjehu i pomozite mu da se smiri. Pomozite mu u tom procesu prilagodbe i s vremenom bi se trebao bolje nositi s frustracijom pa će samim time biti opušteniji i u vrtiću i doma i u odnosu s odgojiteljicom.
Želim vam svu sreću.
Dajana Blažević, magistra psihologije