Odnosno, on govori stalno da ne može mamu ostaviti samu da spava jer bi bila tužna da sama spava. Mi smo rastavljeni od njegove 1,5 godine. Živimo 50 km udaljenosti. Ja ga svaki drugi dan posjećujem i svaki drugi vikend je kod mene. I to je sve ok do trenutka kad se ona nije zaposlila, radi u smjenama i slabo ga viđa. Od tada, jednostavno odbija prespavati kod mene. Kad ona dođe recimo po njega, vidim da je rastrgan i tužan. Spavao bi kod mene, a ne bi ostavio mamu. Čak je par puta i plakao jer je tužan. Onda me zove iz auta da mi kaže da će sigurno sljedeći put spavati. I tako već pola godine. Srce mi se slomi, a ne znam što napraviti. Zahvaljujem vam unaprijed. Z
Dragi tata,
vidim da Vam je stvarno teško i da Vas to sve poprilično rastužuje, ali i Vašeg dječaka. Čini mi se da dječak niti sam ne zna što bi trebalo napraviti i kako postupiti te da je i njemu jako teško.
Sva djeca primarno žele udovoljiti roditeljima i žele da njihovi roditelji budu sretni. Ponekad u toj želji postupaju onako kako misle da bi oni htjeli da oni postupaju, govore ono što misle da bi roditelji željeli čuti pa makar to njih činilo manje sretnima, što može biti i slučaj u ovoj situaciji.
Paralelno, to znači da se manje vidi s Vama pa onda vidi da ste Vi tužni zbog toga, a zasigurno i time nastaje jedan veliki konflikt u njegovoj glavi i emocijama. Možda čak ponekad i osjeća odgovornost da je on taj koji mora birati koliko vremena će provoditi s kojim roditeljem.
Probajte razgovarati s bivšom suprugom o svemu tome, ako je to moguće, u slučaju da već niste. Možda njegova mama jednostavno nikad nije razmišljala o tome, a dječak je sam donio takve zaključke. Ono što Vi možete napraviti je dati mu do znanja da ga Vi volite, bez obzira koliko vremena Vi provodili zajedno i da ništa neće utjecati na Vašu ljubav prema njemu.
Dobar način za to je empatičko reflektiranje, nešto poput: „Znam da ti je sada teško spavati kod mene. Prije nije bilo tako, sada je i ja razumijem da ti je teško. Ja te jednako volim i dalje, bez obzira spavao ti kod mene ili ne.“ Na taj način mu dajete bezrezervnu podršku i dajete mu do znanja da je svaka opcija u redu za Vas, da se ne mora osjećati krivim zbog ičega, Vi ste tu, uvijek.
Maja Bonačić
dipl. psiholog, praktičarka terapije igrom