Općenito se definiraju kao nehotimični, mehanički, koordinirani, ponavljajući, nerefleksni pokreti koji se javljaju uvijek na isti način u svakom ponavljanju.
Poštovani, mom sinčiću od 4,5 godine prije 2 mjeseca pojavio se tik u vidu ispružanja rukica. Pedijatrica je preporučila da ga pustimo i promatrmo i da će to vjerojatno samo proći. Ali prije par dana pojavila su se još 2 tika: zabacivanje glave i podizanje ramena. Nekad to ponavlja svakih par sekundi, a nekad rjeđe. Razgovarali smo sa psihologicom iz vrtića i ona preporuča da ga pustimo. Mama kao mama nema mira pa me zanima da li da idemo na pregled kod neuropedijatra, neke pretrage? Ne bi htjeli raditi ništa nepotrebno s obzirom da je on jako osjetljiv i emotivan. Unaprijed zahvaljujem na odgovoru. Zabrinuta mama
Poštovana, prvo malo medicinsko objašnjenje.
U djece se često javljaju atake s brojnim simptomima i kliničkim znacima koji nalikuju konvulzijama («imitatori» epilepsijskih napadaja). Ovi nekonvulzivni (neepilepsijski) paroksizmalni poremećaji mogu biti posljedica niza drugih medicinskih poremećaja (gastrointestinalni, kardiološki, psihijatrijski, spavanje). Promjene u motoričkom ponašanju i aktivnosti samozadovoljavanja također mogu oponašati epilepsiju.
Zbog nepoznavanja prave prirode i mogućnosti pogrešne dijagnoze isključivo na temelju njihovog kliničkog ispoljavanja, djeca s takvim napadajima nerijetko, opravdano ili neopravdano podvrgavaju se kliničkim pregledima.
Motoričke stereotipije javljaju se u svim dobnim skupinama djece i odraslih. Općenito se definiraju kao nehotimični, mehanički, koordinirani, ponavljajući, nerefleksni pokreti koji se javljaju uvijek na isti način u svakom ponavljanju. Još uvijek predstavljaju nedovoljno definirane kliničke fenomene. Njihova patofiziologija je nejasna, posljedice nepoznate, a liječenje često neefikasno. Mogu biti prolazne ili stalne, zahvatiti različite dijelove tijela (glava, vrat, trup, ekstremiteti) ili cijelo tijelo. S etiološkog stanovišta dijele se na primarne (esencijalne, fiziološke) i sekundarne (simptomatske). Ove druge susreću se u djece s mentalnom retardacijom, pervazivnim razvojnim poremećajima (autizam, ADHD sindrom), psihijatrijskim, metaboličkim ili neurodegenerativnim poremećajima. Stereotipni pokreti često se javljaju u slijepe djece poput ponavljajućih pokreta opipavanja predmeta ili osoba, pokrivanja očiju dlanovima, različitih stereotipnih pokreta ruku i prstiju, držanje i okretanja lica nadole, ritmičko ljuljanje ili njihanje, skakanje i dr.
Ritmičke motoričke stereotipije u većini slučajeva su primarne, fiziološke i mogu se smatrati normalnom pojavom. Njihovo etiopatogenetsko tumačenje je vrlo različito, od psiholoških utjecaja do poremećaja u sazrijevanju moždanih (kortiko-strijatalanih) putova.
Obično spontano nestaju sazrijevanjem motorike u doba malog djeteta. U slučajevima njihovog perzistiranja trebalo bi razmotriti razvoj trajnog poremećaja, te proširiti neuropedijatrijsku obradu.
Fiziološke stereotipije mogu se podijelitu u tri skupine:
1. najčešće - ljuljanje tijela u smjeru naprijed-natrag, sisanje palca, griženje usana i obraza npr.
2. njihanje glave (i trupa);
3. složeni pokreti ramena i ruku.
Spektar stereotipija čine više desetaka različitih oblika, između ostalih ritmičko udaranje nogama, mahanje rukama, grimasiranje, složene stereotipije pokreta ramena i ruku s različitim vrstama pokreta itd.. Uzbuđenje kao pokretač stereotipija nađeno je u oko 70% slučajeva.
Gotovo sve atake mogu se prekinuti na zahtjev, naredbu ili skretanje pozornosti na drugi sadržaj. Nikada se ne javljaju u spavanju.
Nadam se da je ovo malo „predavanje „ razbistrilo Vaše misli, ali, ako i nakon njega imate dilema učinite pregled kliničkog psihologa, EEG zapis u spavanja i pregled neuropedijatra.
Srdačan pozdrav
dr.Matilda Kovač Šižgorić, spec. pedijatra, subspec. pedijatrijske neurologije, Poliklinika za dječje bolesti dr. Sabol