Moj može se reći "miran i idiličan život" s obitelj odjednom se pretvorio u pakao kojeg nisam mogla ni zamisliti. Sve je postepeno krenulo naopako kad je prije 4 godine ustanovljeno da moja majka boluje od karcinoma dojke. Svi smo doživjeli šok. Moja se majka odlučila boriti i mi kao obitelj davali smo joj podršku, tako i cijela rodbina, svi poznanici. Davali su novce za majčine vitamine iako smo imali novaca. Uz nas su bili kada je bilo dobro i najgore. Moja majka imala je nekoliko operacija, kemoterapija, liječenja, doista je bila jakoooo hrabra i veliki pozitivac. Često poslije kemoterapija je bila slaba, slabo jela... Sa 17 godina odjenom sam morala postati zrela osoba što nije bilo psihički lako. Sa majkom sam išla kao pratnja na pretrage, kod doktora kada tata nije mogao dobiti slobodno. Bolnice su postale drugi dom. Moja majka umrla je prije godinu dana. Taj dan imala sam užasan osjećaj da će se nešto desiti, bila sam nemirna, najgore je bilo što nisam osjećala što točno. Majka je umrla i od tog dana započela je borba s mojom obitelji. Tada sam pokušavala pomoći što više svojima i ostati hrabra. U tom periodu bila sam 4 mjeseca s dečkom kojeg je moja obitelj upoznala prije mamine smrti. Prihvatili su ga odmah. Moja ga je majka zavoljela čim ga je vidjela. On mi je jako puno pomogao jer je u vrijeme smrti i majčine bolesti imao razumijevanja i stalno bio uz mene. Svi su bili uz mene. Nakon nekih mjesec dana baka se počela čudno ponašati stalno je plakala, često je mijenjala raspoloženja, ponekad se moglo s njom normalno ponašati, ponekad je bila užasno bezobrazna, znala me okrivljavati bez razloga, vikati na mene, postala je nepodnošljiva. Otišla sam kod doktorice opće prakse i rekla joj kakva je situacija. Ona ju je pozvala na razgovor i baka se tad normalno ponašala, nije imala ispada već je djelovala jako poslušno. Doktorica joj prepisala Normabel tablete koje je jako često pila. No, te tablete su je smirile, uspavale, ponekad se znala gubiti. Ponekad je kriomice znala uzeti tabletu više. Često je prestanak djelovanja Normabela pogoršavao njezino psihičko stanje. Ponašala se još gore. Opet sam otišla kod doktorice i objasnila joj što radi i zabranila da joj da Normabel. Zamolila sam ju da mi napiše uputnicu za psihijatra. Jedna osoba pomogla mi je da otiđe baka kvalitetnoj psihijatrici iako je tvrdila da to njoj ne treba, na mene vikala histerično da ju okrivljavam kako je luda, da ju ja želim strpati u ludnicu, da je se želim riješiti, želim biti glavna. Pokušavala sam joj objasniti na normalan način da joj ta osoba samo želi pomoći i da nije luda. Davala sam veliki dio od sebe da konačno shvati kako joj treba pomoć. Razgovarala sam s dečkom koji zna početak svih problema, davao mi je savjete i puno smo pričali o tome. Razgovarala sam s tatom o tome neka proba pričat sa bakom, on je odustao odmah rekavši kako ne može on nju prisilit da ide na razgovor. Iskreno, nije se ni trudio pomoć mi. Osoba preko koje sam uspjela srediti da baka ode psihijatru ubrzala je stvari i baka je popustila. Stigavši s tatom i s bakom tamo, htjela je odjednom odustati, htjela je naprosto pobjeći, al joj nisam dala. Psihijatrica je zaključila da ima depresivni poremećaj, prepisala terapiju XANAX I CALITAX. Pričala je s tatom i sa mnom i rekli smo šta radi i dala savjet da ne obraćamo pažnju na ono ružno što nam govori i da će joj ova terapija pomoći. Kupili smo odmah tablete. Pila ih je par dana i bilo je sve ok. Više ih nije željela piti, tvrdila da sam je ja na silu odvukla tamo, da nije luda, da sam ja njoj lijek za sve. Tada kao 21-godišnjakinja kojoj je i samoj bilo psihički grozno jer sam preuzela ne samo odgovornost o obitelji već i o kućanskim poslovima bio teret da preuzmeme sve njezine psihičke probleme na sebe. Nisam imala snage. Baka se prema meni počela ponašati kao prema neprijatelju. Za sve što sam radila ja sam bila kriva. Počela me optuživati za maminu smrt i to ne samo jednom već nekoliko puta. Govori mi da se ja ne žrtvujem za nju, za obitelj. Stiglo je ljeto situacija je bila grozna. Pričala sam s nekim osobama iz rodbine koje nisu mogli vjerovati kako se ponaša i što mi sve govori. Davali su mi savjete da radim sve doma, da pokušam s njom na lijepo i da ignoriram ono što mi govori ružno. Probala sam i to. Jedno vrijeme sam čistila, radila sve kako je baka htjela, odlazila po lijekove njoj i dedi, nalaze i doista ih nisam zanemarivala. I opet mi je govorila kako ne valjam, kako sam pokvarena. Mnogo puta po noći nisam spavala, znala je ujutro ulazit u sobu i derat se da se probudim. Lupala je po vratima. Psihički sam bila razapeta. Na ljeto sam konačno nakon duge potrage uspjela sama naći posao i on mi je bio veliki spas. Bila sam toliko sretna. Radila sam po cijele dane ne baš lagan posao, jer je psihički dosta crpio, no bila sam sretna što ću konačno imati svoj novac. Tata nije bio baš zadovoljan time što radim, a ni baka jer su znali da me sada svaki dan neće bit kući i da ću imat svoj novac, bit ću neovisna. Iako sam radila nisam zanemarivala kućanske poslove i sve sam stizala. Ne mogu Vam riječima opisati kolika je bila moja sreća. Pomislila sam: konačno sam uspjela! Dečko me bodrio i bio sretan što imam svoj novac. Tada samo bili skoro godinu dana skupa, a pošto su moji branili iako sam tada imala 21. godinu da idem kod njega doma i da spavam kod njega. Posao i neovisnost financijska bila je šansa da napravim jedan svoj životni korak. Bez straha reći da ću ostat spavati kod dečka. Na kraju radnog vremena rekla sam tati da ću ostat spavati kod dečka i da se vidimo drugi dan. Odmah mi je zapovijedio da se dođem kući i bio užasno ljut. Moj dečko nije balavac, starije je od mene nekoliko godina, radi, upoznala sam cijelu njegovu obitelj, moji su upoznali njega. Nisam vidjela problem zašto nebi mogla ostat spavat. Ostala sam spavati no, kada sam drugi dan došla kući s posla moji su me drsko pozvali na razgovor (tata je vodio glavnu riječ) imao je drski ton, postavio se tako preda mnom kao da sam neka balavica i reko mi da kakvo je to ponašanje, s kojim pravom idem spavat kod njega, da kršim običaje, da ne mogu spavati na dva mjesta: kod njega i doma, da biram gdje ću spavati i da imam rok 24 h da mu kažem svoju odluku. Bila sam jako šokirana, nisam vjerovala da bi vlastita obitelj mogla to napraviti. Naveli su da mogu otić slobodno ako odlučim suprotno. Jasno sam im rekla da se nemaju pravo tako ponašat, da nisam balavica koja ne bi mogla ostat spavat kod dečka kojeg oni znaju već jako dugo. Otišla sam u sobu nazvala dečka i pitala ga što da radim. Rekao je ako želim otići da mogu slobodno kod njega, da će mi pomoć oko pakiranja. Odlučila sam se ne otići. Jer ovo je moja kuća i nitko me neće tjerati samo zato što se njima ne sviđaju moji postupci, način na koji razmišljam. Dečko me učinio jačom stajao je uz mene i ujedno nije mogao vjerovati da vlastiti roditlji mogu to raditi. Nešto u meni nije mi dalo da odem već da se hrabro borim. Ostala sam u kući navodeći kako mene nitko neće tjerat već ću prije svega otić svojom voljom i da je žalosno što roditelji brane npr. djecu alkoholičare i skrivaju od javnosti probleme a, oni mene tjeraju koja to nisam. Svaki mjesec dala sam novce od plaće za hranu. Da se vratim u prošlost: Mama je bila divna osoba, koja mi je pružala sve pošto sam jedinica (usprkost tome nikada nisam htjela biti razmažena) bila je popustljiva, imala je razumijevanja. Tata je bio autoritet čak kada sam imala 18 morala sam ga moliti da idem van sa društvom i kakve je bio volje tako je odlučio. Rugao mi se kada bi u školi napisala grozno test, govorio mi kako sam glupa. Lijepio mi samo loše etikete. Njegova majka - moja baka je grozna osoba nije me prihvlaćala kao svoju unuku. 21 godinu. Nije dolazila meni, zvala me nije čak i kada sam bila u bolnici i kada je mama obolila ništa nije pomagala. Tata želi upravljat mojim životom sada kada više nema mame, jer on sve sluša svoju majku koja ga je odgojila tako da radi sve kako ona želi. Tako je otkada ja znam za sebe. Bila je protiv moje majke zato i mene nije voljela. Sada traži od mog tate da joj ja pomažem, čistim stan (ima još jednog sina i unuka s kojim živi). Tati sam jasno dala do znanja da ne želim joj pomagati, biti joj sluga jer mi ništa ne znači a i nakon 21 godinu sad se sjetila da ima unuku koja do tada nije uopće postojala za nju. Tata je jednim dijelom ljut na mene i s njime nemam skoro nikakvu komunikaciju jer mi nameće svoje želje koje bi trebala ispunjavati. Tada bih postala njegov rob kao što je on i majčin. Ne želim takav život imati. Ponekad odem do bake više zbog neke kulture i ponekad nazovem ali, to je rijetko jer teško se sjetiti nekog kada nemate nikakve osjećaje za tu osobu. Radila sam nekoliko mjeseci i ostala bez posla. Opet se borim da nađem novi posao, na sve načine. Iako mi to ne uspijeva, nadam se da će se trud isplatiti. Situacija s bakom je sve gora. Pokušala sam pričat nekoliko puta kako nije samo njoj teško što nema mame već i svima nama i kako moramo biti skupa, no 2 dana je dobro, 3. dan opet se dere na mene, prati svaki moj korak koji radim. Osjećam se kao u zatvoru. Jednom su pred dečkom govorili protiv mene kako im ništa ne želim pomoći, dečko me branio i shvato tada da sve što sam mu govorila da rade, je istina. Toliko sam već uložila energiju da budemo normalna obitelj jednostavno više ne mogu. Umorna sam jer im se stano trebam dokazivati, moram pazit kak ću im nešto reć, kako ću im odgovorit, za sve se moram pravdat. Stalno istiću samo materijalno, a ne vide da to nije bitno. Uporno im tvrdim da nisam sretna iako imam dom, jer ne mogu s njima razgovarat uopće normalno i jer me vrijeđaju. Oni to stalno negiraju i tvrde da sam ja sve kriva. Baka me stalno tjera iz kuće kada ne radim ono što ona želi. Prijeti se da će me izbaciti bez ičega van. Meni je to dosta slušati. Znam da im ne radim ništa loše i ne želim nikome od njih zlo. Iako baka govori kako želi da mi se sve loše desi u životu. Naprosto kao da uživa kad radi zlo meni i stalno tvrdi da sam ja kriva za sve. Dobra je s tatom jer se boji da on ne ode. Tata mi nije uopće podrška, uporno tvrdi da ću ostat trudna i da se uopće ne trudim naći posao i da sam mu kao teret. Kada me baka vrijeđa ne brani me već samo šuti kao da nije tamo. Od onog dana kada su mi rekli da mogu van iz kuće, iskreno moji osjećaji kao da su prema njima svima nestali. Ne mrzim ih, očito nisu svijesni šta rade ili sam doista višak? Dečko i ja razgovarali smo o zajedničkom životu i ja definitivno odlazim živjeti k njemu. Planiramo uređenje našeg dijela i pomaže mi da nađem posao. Ja ovakav život ne mogu više živjeti! Borim se s time već više od godinu dana i ni sama ne znam kako! Vidim da u mojoj obitelj više života i sreće nam, da ih ne mogu promijeniti. Možda ste se umorili od ovog čitanja, možda Vam je ovo dosadno odlučila sam s Vama podijelit ovo jer mi nitko od istine koju ne zna konkretno pomoći. Zabrinuta90
ODGOVOR:
Draga Zabrinuta,
Iz ovog pisma čitam da ti je doista jako teško i da si dugo pokušavala činiti najbolje za svoju obitelj, a sada je došlo vrijeme da vidiš što je najbolje za tebe.
Prvo, želim ti izraziti svoju sućut zbog majke. Gubitak majke u tako ranoj dobi, doista je težak i donosi značajne promjene u obitelji. I sama sam iskusila rani gubitak roditelja i doista treba vremena da se preboli. Ono što je jako važno da si ti sama dozvoliš da odtuguješ. Međutim, kada sa druge strane doživljavaš stalne napade i kritike, teško je tugovati. Stalna kritika i napadi drugih, nama važnih i bliskih osoba, može u nama izazvati ljutnju jer nas te njihove riječi vrijeđaju. Kada se događa svakodnevno, onda i sami možemo biti u stresu, napeti, frustrirani.
Bilo bi kada bi se obratila nekome tko bi ti pomogao da dublje i detaljnije proradiš svoja iskustva i emocije vezano za događaje koji su ti se događali, odnosno da kreneš na psihoterapiju. Mnogim ljudima psihoterapija je na prvu odbojna jer misle da to znači da nisu dovoljno snažni da se suočavaju sa svojim problemima, no zapravo je često upravo suprotno. Često se treba imati hrabrosti, želje i odluka da bi se doista suočili sa vlastitim osjećajima i iskustvima da ih se kvalitetno proradi, donesu nove odluke i živi autonomnije, spontanije, ispunjenije, zadovoljnije, sretnije. Psihoterapeut ti može pomoći da proradiš proces tugovanja vezano za majku, i može ti pomoći da se lakše nosiš stresom vezanim za baku i tatu.
Kako nisi postavila konkretno pitanje, zaključujem da si imala više potrebu podijeliti ono što prolaziš zadnjih 4 godine, nego što si imala potrebu konkretnim savjetom. Hvala što si svoje probleme, osjećanja i razmišljanja podijelila sa nama. Za to je isto potrebna hrabrost te ponekad zna biti prvi korak u proradi vlastitih emocija i donošenju novih životnih odluka.
Želim ti puno sreće i uspjeha na tvom daljnjem životnom putu!
Tatjana Gjurković, dipl psiholog, certificirani terapeut igrom